Kako je lijepo vidjeti uhljeba kako mirno i bezbrižno spava. To su danas rijetki ljudi koji stvarno mogu mirno spavati. Uvukli su se u sustav na plaću i ništa ih više ne zanima. Neka dani idu. Na jednom od vlakova jutros je snimljen ovaj kondukter koji je za vrijeme svog radnog vremena odlučio malo ubiti oko i odrijemati. Ovaj bi čovjek doista mogao reći modificiranu verziju kultne rečenice: „Ah, što volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim.“ Jer, on je živa slika i prilika tih riječi, simbol današnjeg sustava u najdoslovnijem smislu. Nema bolje slike društva umreženih spavača od ove koja zorno prikazuje u kakvom vremenu živimo i tko danas mirno spava… U društvu i državi s toliko nezaposlenih ljudi željnih bilo kakvog posla, vidjeti zaposlenog čovjeka koji spava doista je poseban doživljaj. Sjetimo se da oko nas žive ljudi koji nemaju za kruh i koji bi dali sve za bilo kakav posao. Imamo li empatije za te ljude? Ili ćemo žaliti umornog konduktera koji javni prostor koristi kao svoj privatni prostor za spavanje, iskazujući to i skidanjem cipela kao da je u svojoj sobi, a ne u javnom prostoru?
Neka on samo odmori. Plaća će mu ionako doći, leći, sjesti, kako god, spavao on ili ne. Spavanje je, ako niste znali, također posao. Naime, danas je biti spavač postalo zanimanje. Mnoge tvrtke koje proizvode madrace u brojnim zemljama svijeta zapošljavaju profesionalne spavače kako bi isprobali njihove madrace. Njihov je posao – spavanje. Kasnije samo moraju podijeliti svoje dojmove o iskustvu spavanja na pojedinom madracu sa svojim poslodavcem. Moraju, dakle, voditi dnevnik spavanja. Eto, ako kojim slučajem ovaj kondukter ostane bez posla, što se sigurno neće dogoditi, može se prometnuti u profesionalnog spavača. Ima sve potrebne kvalifikacije. Profesionalni spavač mora moći zaspati bilo gdje, bilo kada i u bilo kakvim uvjetima.
Mi imamo neizmjerno puno profesionalnih spavača koje država hrani da doslovno – spavaju po cijele dane, iako ne isprobavaju madrace, već samo spavaju dok ih država hrani na temelju uhljebničke dokumentacije ove ili one vrste, kako bi – kada se izvuku iz svojih spavaćih brloga (op. a. ne zaboravimo da su brojni uredi raznih institucija također najobičnije spavaonice) skoknuli do sportskih kladionica potrošiti državne novce na automate za sreću, sportsku prognozu i loto, pa nakon toga doma na računalo skrolati po društvenim mrežama ili zaigrati neku računalnu igricu. Nije lako biti spavač. Težak je to posao. I – vrlo ozbiljan. Kada država to podržava, mora da se radi o prestižnom zanimanju. Tko zna, možda država potajno prodaje madrace, pa treba profesionalne spavače da ih isprobavaju. Bilo kako bilo, dragi naši spavači, uživajte i odmorite se. Država, odnosno u doslovnom prijevodu – svi mi porezni obveznici brinemo za vas i hranimo vas dok vi mirno spavate.
