Iznimno liberalni kanadski zakoni o eutanaziji, koji bi iduće godine trebali biti prošireni kako bi uključili osobe s psihičkim problemima i potencijalno maloljetnike, oštro su kritizirani zbog toga što podsjećaju na način na koji su nacisti postupali s osobama s invaliditetom.

U članku koji je objavio Associated Press, Tim Stainton, direktor Kanadskog instituta za inkluziju i građanstvo na Sveučilištu British Columbia, rekao je da su jedinstveno permisivni zakoni o eutanaziji u zemlji “vjerojatno najveća egzistencijalna prijetnja osobama s invaliditetom još od nacista programa u Njemačkoj 1930-ih.”

Članak AP-a dodatno je detaljno opisao priču o 61-godišnjem Alanu Nicholsu koji je imao povijest gubitka sluha i depresije te ga je, prema riječima Nicholsovog brata, kanadska država nezakonito “ubila” 2019. godine.

Iako je Nicholsova obitelj navela nedostatak nadzora i grubi nemar u ime medicinskih stručnjaka koji su ga liječili, kanadska konjička policija u suradnji s Ministarstvom zdravstva Britanske Kolumbije odbila je podići bilo kakvu kaznenu prijavu.

Unatoč tome, ova epizoda, povezana s nadolazećim proširenjem zakona koji reguliraju eutanaziju u Kanadi 2023., postavlja ozbiljna pitanja.

Je li moguće da je zemlja poznata po svom “liberalnom univerzalizmu” i libertarijanskom fundamentalizmu groteskno izopačila načelo pristupačnosti kada je u pitanju medicinski potpomognuto umiranje?

Pristupačnost je u većini slučajeva onaj dragocjeni etos i krvotok koji osobama s invaliditetom omogućuje da napreduju kao funkcionalni članovi društva.

Ipak, unutar ove sfere, nesputana pristupačnost bi se doista mogla pokazati kao jedna od najzloćudnijih sila s kojima se zajednica osoba s invaliditetom morala boriti od “ubojstava iz milosrđa” Trećeg Reicha prije gotovo devet desetljeća.

Globalno pitanje

Diljem svijeta eutanazija, u kojoj liječnici koriste smrtonosne doze lijekova kako bi okončali živote pacijenata s terminalnim i kroničnim bolestima, legalna je u Belgiji, Kanadi, Kolumbiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Novom Zelandu i Španjolskoj te određenim dijelovima Australije.

Osim toga, nekoliko američkih država, uključujući Kaliforniju, Colorado i New Jersey, dopuštaju format u kojem liječnik može propisati barbiturate koje pacijent sam primjenjuje.

Kanadski zakoni o eutanaziji stupili su na snagu 2016. godine i rezultirali su s oko 10.000 smrti prošle godine.

Zagovornici prakse u Kanadi tvrde da postoje snažne provjere i ravnoteže, a ministar zdravstva Jean-Yves Duclos rekao je da nacionalni zakon o eutanaziji “priznaje prava svih osoba… kao i inherentnu i jednaku vrijednost svakog života.”

Unatoč tome, postoji nekoliko trendova i protokola koji izdvajaju Kanadu od ostalih teritorija u kojima je eutanazija legalna, a koji su naveli protivnike da izraze zabrinutost da medicinski establišment te zemlje posrće na rubu.

Za razliku od Belgije i Nizozemske, ne postoje mjesečne komisije za pregled problematičnih slučajeva, dok u Kanadi sam postupak može poduzeti medicinska sestra, a to je isključivo ograničeno na liječnike.

Možda je ono što najviše zabrinjava, a gdje je pitanje postalo najviše ispolitizirano i pomiješano s liberalnim fundamentalizmom, način na koji liječnici koji skrbe o pacijentima proaktivno predlažu eutanaziju kao “opciju liječenja”. Zar je smrt pacijenta opcija liječenja?

Dok se u drugim zemljama u kojima je legalna, čini da je eutanazija više izolirana od svih drugih medicinskih sanacija i da se na nju gleda kao na nešto posve odvojeno – u Kanadi se čini da je namjerno umetnuta u rutinski dijalog između liječnika i njihovih pacijenata.

Za prihvatljive pacijente, koji ne moraju imati smrtonosnu bolest, već samo invaliditet koji im ograničava život – nije toliko da ih liječnici potiču da odaberu eutanaziju, već je predlažu kao izbor ravnopravnog položaja među ostalim opcijama liječenja, kao što je i palijativna skrb – u nekim situacijama, a da sami pacijenti ne pokreću tu temu.

Živjeti dostojanstveno

Dr. Ramona Coelho, kanadska obiteljska liječnica izjavila je za Associated Press: “Cijela premisa zakona izgrađena je na diskriminatornom pristupu osobama s invaliditetom.”

Nastavljajući dalje, “Većina Kanađana misli da je ovo usluga suosjećanja koja se nudi ljudima koji više nemaju ništa za ponuditi i nudi im se smrt kao izlaz. Dok se, zapravo, sustav primjenjuje tako liberalno i tako lako u tako kratkom vremenskom razdoblju da umiru ljudi koji bi se oporavili uz veću brigu i sredstva za život.”

To je gledište koje je ponovila i Marie-Claude Landry, čelnica državnog povjerenstva za ljudska prava, koja je rekla da eutanazija “ne može biti zadana obveza Kanade da ispuni svoje obveze prema ljudskim pravima”.

Osvrćući se na ideju da će, kada pacijentima liječnici predoče mogućnosti liječenja, oni vjerojatno svoj budući život s invaliditetom promatrati kroz prizmu ekonomske uskraćenosti, Landry je rekao: „U eri u kojoj priznajemo pravo na dostojanstvenu smrt, moramo učiniti više kako bismo zajamčili pravo na dostojanstven život.”

Prošle su godine tri stručnjaka Ujedinjenih naroda za ljudska prava osudila kanadski zakon kao “diskriminirajući učinak” na osobe s invaliditetom i protivan međunarodnim standardima ljudskih prava.

U međuvremenu, tijekom nedavnog posjeta toj zemlji, papa Franjo napao je kanadsku kulturu utilitarizma kada je riječ o politici eutanazije, osuđujući činjenicu da je “pacijentima umjesto ljubavi ponuđena smrt”.

Neki bi mogli tvrditi da intervencije temeljene na vjerskim zapovijedima jednostavno riskiraju polarizaciju rasprave koja je vrijedna truda i koju više ne može zaobići nijedna država na svijetu.

Da proširimo religijske konotacije – često se kaže da je „vrag u detaljima“, ali, u slučaju kanadskog zakona o eutanaziji, čini se da je upravo suprotno.

Zasigurno, prava opasnost leži u neodređenosti, širini i osjećaju laissez-faire do kojeg dolazi zbog jedinstvenog međudjelovanja tako etički složenog i emotivnog političkog područja i neraskidivog pakta premijera Justina Trudeaua s liberalnim univerzalizmom.

Ovdje vjerojatno neće biti jednostavnih odgovora.

Međutim, polazište bi moglo biti priznanje da bi pristupačnost trebala imati samo zadaću održavanja primata dobrobiti osoba s invaliditetom i da nikada ne bi trebala biti oteta kao fasada za podupiranje znatno širih političkih ideala.

Izvor: forbes.com