Svi koji žele biti prilagođeni sustavu i ići linijom manjeg otpora, pitaju se – koje plemenske simbole je danas potrebno isticati i kakav je to nakit koji moramo nositi ako želimo biti pripadnici plemena glavne struje mišljenja tzv. mainstreama? Inicijacija je naizgled bezazlena, ali kada malo razmislimo o njoj i zbrojimo dva i dva, odmah nam postaje jasno da je na djelu propisano bezumlje sa svrhom formiranja unificiranog jednoumlja koje skriva istinu o stvarnim društvenim problemima i na svoj način anulira djelovanje svakog čovjeka koji ne želi biti dio te nepovratne rijeke uzoritih učenika globalizacije.
Svi oni koji nas svojim djelima vrlo sustavno i, sudeći po medijskom prostoru koji im se nudi, vrlo agresivno odgajaju za tu globalnu ulogu robota-poslušnika, koristeći uvijek ista načela demagogije i jedne te iste obmanjujuće poštapalice, pripadnici su mainstreama – glavne struje mišljenja s kojom ne možeš pogriješiti, jer – igraš na sigurno. Sluge glavne (čitaj: propisane) struje mišljenja svojim kontroverznim stajalištima i unaprijed propisanom retorikom dočekuju svakog čovjeka na ulazu u Kliniku za ispiranje mozga te ga smještaju u čekaonicu oblijepljenu plakatima s njihovim sloganima i letcima koji propagiraju njihove programe.
Puštaju ga da neko vrijeme sjedi u čekaonici dok se preko zvučnika prostorom razliježe opuštajuća glazba. Za svaku hipnozu pacijent mora biti do kraja opušten i podložan, u protivnome hipnoza neće uspjeti. Pred njega stavljaju nekoliko dosadnih jednoumnih tiskovina, od kojih su sve jedna nalik drugoj, ali potrebno je čovjeku dati osjećaj da ima mogućnost izbora.
Čekaonica se puni. Iza velikih bijelih vrata ne čuje se ništa. Ljudi su uzalud naćulili uši. Na LED monitorima vrte se snimke nekoć nesretnih, a danas sretnih ljudi, po načelu prije-poslije, program se zove Mental Makeover (u prijevodu – mentalni preobražaj). S vremenom glazba postaje sve tiša, a zvuk filmova na monitorima sve jači. Tko ne bi poželio takav preobražaj? Znaju li uopće svi ti ljudi kako su i zašto uopće tu dospjeli?
Otvaraju se bijela vrata na kojima umjetno nasmijani humanoidni roboti savršenog izgleda (sa silikonskom kožom i pravom kosom), najnoviji japanski proizvodi nazvani Brat i Sestra odjeveni u bijelo uzimaju za ruku jednog čovjeka i uvode u ordinaciju. Doktor je polu-čovjek polu-robot. Razgovara s pacijentom koji je još uvijek čovjek, ali mu je taj teret ljudskosti postao pretežak, pa je to bio i razlog njegova dolaska u kliniku.
Želi se riješiti svoje prošlosti, svih uspomena i emocija te svog vlastitog mišljenja zbog kojega stalno ima probleme na privatnom i poslovnom planu. Operacija mentalnog preobražaja samo što nije počela. Čovjek je sretan, kada se probudi bit će sasvim novo, sretno i prilagođeno biće. Gledajući doktora ravno u oči, on na njegov zahtjev poslušno stavlja svoje mišljenje na pladanj koji pridržavaju Brat i Sestra u bijelim rukavicama, svaki s jedne strane kako bi to mišljenje ubacili u stroj za stalan nadzor nikad viđenog i bezimenog globalnog Nadzornika zaduženog za ovaj dio svemira.
Čovječanstvo se vrlo sustavno i, sudeći po medijskom prostoru, vrlo agresivno odgaja za globalnu ulogu robota-poslušnika. Evo jednog mogućeg načina.
Doktor govori pacijentu: Priznaj mi da više ne želiš misliti svojom glavom, na što mu čovjek u hipnotičkom snu poslušno odgovara: Priznajem, ne želim više misliti svojom glavom. Njegove su oči otvorene, ali zamagljene. Indoktrinacija je počela i napreduje vrlo brzo. Istovremeno na monitoru se sukcesivno pojavljuju sve izbrisane misli, događaji, težnje, emocije i snovi spomenutog čovjeka koje nakon brisanja odlaze na recikliranje.
“Od sada ćeš misliti ono što ti Ured Nadzornika odredi i truditi se na sve moguće načine objelodaniti te svoje misli u svim ponuđenim situacijama”, govori Doktor dok budi čovjeka iz hipnotičkog sna.
Probudivši se, čovjek se osvrne oko sebe:
– Je li gotovo?, upita bijele kute oko sebe.
– Ni govora, ostanite tu sjediti i pričekajte svoju anesteziju, kompjutorskim mu glasom uzvrati jedan od robota.
Poslušno je ostao sjediti na stolcu nalik zubarskom te je tako i prirodnim putem usnuo. Liječnik ga je tako usnulog još jednom uspavao davši mu pripadajuću anesteziju pomoću koje će mu lakše ugraditi čip globalnog nadzora svih naših isprogramiranih misli i djela, jer onih naših izvornih, originalnih više nema, niti ih smije biti. Sustav mora imati sve pod nadzorom i biti u svakom trenutku siguran da je ispiranje mozga u Klinici za ispiranje mozga bilo uspješno te da je indoktrinacija kronična dijagnoza svakog novog pacijenta (čitaj: bivšeg čovjeka).
Rutinska je to operacija i brzo je gotova. Čip je obično ugrađen iza čovjekova uha. Čovjek se budi malo mamuran, ali zadovoljan što će napokon moći biti sretan u blaženom neznanju i što će njegove misli biti stvar programa, a ne njegov osobni teret. Netko će drugi misliti umjesto mene. Kojeg li olakšanja, pomislit će – jer tako se mora o tome misliti. Nema potrebe pitati bijele polu-ljude polu-robote što je bilo i što su sve s njim radili. Postao je još jedan u nizu tihih poslušnika globalizacije.
