Amerika je zemlja prepuna beskućnika i tamo je normalna stvar vidjeti njih i njihove nastambe nasred ulice. To je prava slika Amerike koja svojom gospodarskom politikom doslovno uništava i ubija ljude, pretvarajući ih u beznadne bijednike i beskućnike prepuštene sudbini preživljavanja od danas do sutra, pa tko preživi, preživi. Živi se dan po dan. Jedan po jedan. I svaki od njih traje beskrajno dugo. Puno duže od onog uobičajenog dana koji se mjeri kazaljkama sata. Kada netko živi na ulici, sati traju vječno.

Lažna slika Amerike iz propagandnih hollywoodskih filmova je upravo to – farsa. Amerika iz filmova ostaje u filmovima. Američki san također je samo bajka u koju su mnogi povjerovali te se otisnuli put Amerike trbuhom za kruhom, kao da idu u neku zemlju snova u kojoj će se svi njihovi snovi ispuniti. Nikada tamo ne bih mogla živjeti jer je to zemlja u kojoj srednjeg sloja više gotovo da i nema. Samo bogati žive, a siromašni umiru jer si ne mogu priuštiti zdravstvenu skrb. Veliki globalni gradovi puni su ljudi koji jedni druge ne doživljavaju. Svatko živi u svom svijetu, zaboravljajući da je ovo zemlja svih nas u jednakoj mjeri.

Druženja su interesna i strogo usmjerena na porijeklo, društveni status ili posao. Nema spontanosti, slučajnih susreta, gradske vreve u kojoj čuješ glasove poznatih ti ljudi, nema blizine  ičega što bi nam bilo od koristi u datom trenutku, sve je omeđeno nekom daljinon, sve je miljama daleko, a najveća daljina je ona od čovjeka do čovjeka. 

Najveću osamljenost čovjek će vjerojatno osjetiti u vrijeme blagdana kada je u Americi sve prenaglašeno okićeno, gotovo kičasto, kao da se time iskazuje težnja za nekim zajedništvom, za zajedničkim, ali umjetno izazvanim osjećajem blagdanske atmosfere, dok je u srcima ljudima hladno jer materijalizam je tamo ljudima odavno pojeo dušu. Zajedništvo se ne kupuje ukrasima i skupim poklonima što ih viši društveni slojevi jedni drugima kupuju, već istinskom potrebom za blizinom drugog čovjeka. Jedino se tako mogu ugrijati naša srca. Jedino tako možemo izgraditi bolji svijet od ovog kojem svjedočimo gledajući beskućnike na ulicama Los Angelesa. Onim istim ulicama po kojima hodaju slavna lica.  Eto, tu je i poznata Staza slavnih (Hollywood Walk of Fame). Primijetit ćemo da se to rimuje sa Shame, pa je u ovom slučaju to Staza srama. Jer – ovo siromaštvo, to je doista sramota američkog društva.