Elia Pekica Pagon – Algoritmi prate svaki naš korak, kreirajući naše digitalne klonove


Ogooglali smo na sve. Ravnodušnost raste. Emocije sve više nestaju. Ljudi jedni druge više ne primjećuju, ne doživljavaju. Svatko je od nas zadubljen u svoj mobitel. Čovjek ne vidi čovjeka. Naša virtualna osobnost je aktivna i u stalnoj je komunikaciji s drugim virtualnim osobnostima drugih ljudi. Veći je fokus na virtualne ljude nego na one oko nas. Ali, i virtualni ljudi su stvarni, rekao bi netko, no to ne može biti izgovor za ignoriranje ljudi koji su tu, kraj nas.

Istinska povezanost među ljudima zahvaljujući tehnologiji jenjava. Susreti danas postaju nezanimljivi i nepotrebni ako nisu podcrtani nekakvim interesima, pa je teško zamisliti da su se ljudi nekada družili samo radi ljepote druženja, radi zajedničkog provođenja slobodnog vremena. Ljudi su bili spontaniji, otvoreniji i manje mizantropski nastrojeni jedni prema drugima. Kako bi netko dignuo pogled s mobitela, potreban je neki interes. U protivnom svi ostaju zadubljeni u virtualan svijet.  

Danas svi imaju planere, mala prijenosna računala u koja bilježe sastanke po redoslijedu važnosti i nakon kojih interesno žure dalje. Pitam se kako je današnjim stanovnicima globaliziranog svijeta bez te spontanosti, kako je svima nama? Jesmo li sigurni u tom svijetu sveopće (ne)dostupnosti, okruženi antenama te ovozemaljskim i satelitskim kamerama, međusobno isprepleteni internetskim nitima?

Što više nadzornih kamera ima po svijetu, to su ljudi otuđeniji. Kao da su te kamere tu da nadziru količinu otuđenosti među ljudima, brinući se da se slučajno ne približimo jedni drugima. A, najveći nadzor svjetskog stanovništva provodi se upravo putem interneta gdje se sami nudimo nadzornicima na tanjuru, dijeleći na mreži sve moguće informacije o sebi.

Tehnologija računalnog umrežavanja svijeta najveća je revolucija koja se svijetu mogla dogoditi, veća i moćnija od globalizacije tržišta.

Mali čovjek dobio je putem interneta nekakvu iluziju ravnopravnosti s ‘nadljudima’ (onima koji sebe smatraju više vrijednima od ostalih). Ali, sve je to ipak samo iluzija, a najveća od svih laži kada govorimo o internetu je upravo ravnopravnost korisnika mreže (svi znamo da te ravnopravnosti nema) i zajamčena sloboda govora (svi znamo da postoji žešća cenzura no ikada). Internet i društvene mreže služe za samozarobljavanje ljudi i nadzor svih nas i naših života od strane vlasnika prikupljenih informacija.

U budućnosti će algoritmi bolje od nas samih znati sve o nama i našim željama i potrebama. Google, Facebook i ostala virtualna mjesta na kojima dijelimo svoje podatke pomno ih analiziraju i na temelju njih kreiraju naše virtualne osobnosti. Moćnici su desetljećima marljivo radili na razvoju inteligencije odvojene od bilo kakvih emocija i bilo kakve svijesti. Njih zanima samo inteligencija. Zanimaju ih entiteti koji će biti inteligentniji od ljudi. Ne zanimaju ih ni naša svijest, ni naše emocije. To niti ne kriju. Tehnologija im sada omogućava odvajanje inteligencije i rad na razvoju iste do neviđenih razmjera.

Kako smo bili naivni kada smo bili fascinirani brzinom i tobožnjom demokratičnošću interneta. Nismo mogli vjerovati da smo to doživjeli, taj prijenos informacija u realnom vremenu posvuda po svijetu u jednom trenu ili bolje reći kliku i dijeljenje tih informacija s ogromnim brojem ljudi.

Internetom vijesti putuju brže od munje i neka vijest ili sadržaj začas može splesti nit oko cijele kugle zemaljske i roditi neke nove virtualne zvijezde poput popularnih Tik Tokera. Iluzija koja se stvara je ta da je bilo koji popularan sadržaj postao popularan zahvaljujući našim tipkajućim prstima, a ne zahvaljujući plaćenim medijima, utjecaju političara i sponzorima. Tako se misli. No, ne može bilo koja vijest postati viralnom. Neka benigna glupost, nečiji kućni video uradak od par sekundi u kojem korisnik mreže melje bedastoće, lako će se probiti i postati viralnim hitom, ali, kako rekosmo, ne može bilo što i bilo koja vijest postati viralnom, to nam je sada već svima jasno.

Bili smo naivni kada smo pomislili da na mreži postoji nekakva ravnopravnost. Nema je. Sve je strogo kontrolirano od strane moćnika koji ulažu ogromna financijska sredstva u cenzuru pod egidom provjeravatelja činjenica koji nisu ništa drugo doli najobičniji cenzori i koji su zaduženi za uklanjanje sadržaja koji nisu u skladu sa zadanom strujom mišljenja i blokiranje korisnika koji vjeruju u slobodu govora i otvorenost digitalnih platformi prema različitim mišljenjima i stavovima ljudi.

Bez obzira na sve mane interneta, mi smo i dalje tu. Jer to je naša stvarnost, bez toga jednostavno ne ide. Tako se danas, kao što smo se nekada spontano susretali, spontano ispreplićemo na internetu te se na tom istom virtualnom mjestu i zaustavljamo pri sadržajima koji izazivaju najviše naše pozornosti, dok algoritmi bilježe svaki naš klik, svaku našu pretragu i svako naše zaustavljanje, mjereći pritom i dužinu našeg zaustavljanja na određenom mjestu u virtualnom svijetu kako bi stvorili što kompletniju sliku našeg avatara, našeg digitalnog klona.

Pod snažnim utjecajem interneta, ostali mediji polagano se pretvaraju u internetske vodiče za naše daljnje pretraživanje, u prodajne kataloge s oglasima, a u posljednje vrijeme čak i u izravne prepisivače Facebook dijaloga među prijateljima, prijenosnike nečijih slika s Facebook albuma, Instagrama ili nečije nove objave na Tweeteru.

Uhvatili su nas na trik. Jedva smo dočekali koristiti alat društvenog povezivanja. Pohrlili smo cijelom svijetu reći sve o sebi, podastrijeti svijetu svoju privatnost, ponuditi im se na tanjuru kao idealan plijen za manipulaciju. Sve se činilo tako jednostavnim i učinkovitim. Imali smo osjećaj da svi mi na jednak način sudjelujemo u kreiranju svijeta i naše stvarnosti. No, sve je to bila samo iluzija. Dok smo kao bedaci pohrlili biti dio mreže, mreža nas je sve više uvlačila u svoje ropstvo. A, danas je već kasno za povratak na početne postavke. Nema čovjeka na svijetu bez instalirane aplikacije za komunikaciju s ostatkom svijeta, bez neke digitalne povezanosti s virtualnim svijetom. Nema čovjeka na svijetu koji već nije digitaliziran.  

Ako se netko još uvijek pita u čemu je tajna uspjeha interneta nad ostalim medijima? Osjećaj internetske zajednice je taj koji je većini korisnika očito vrlo ugodan, unatoč svim spoznajama o globalnoj kontroli čovječanstva i rigoroznoj cenzuri. Svakome stanovniku svijeta dan je privid jednake mogućnosti za pojavljivanje i osobni utjecaj na društvene tokove, što je ljude osvojilo. Upravo je taj, tobože – demokratski pristup interneta bio presudan faktor u sveopćem samozarobljavanju ljudi na mreži.

Ta velika obmana o ravnopravnosti internetskih platformi uspjela je zavarati sveukupno čovječanstvo svijeta pokorivši pritom ostale medije i prikovavši nas sve skupa uz monitore i tipkovnice.

Naivno je misliti kako naš palac odlučuje o svemu u virtualnom svijetu, toj nimalo bezazlenoj igraonici za sve uzraste. Ni o čemu mi ne odlučujemo, a najmanje odlučujemo upravo ondje gdje mislimo da o nečemu odlučujemo – na internetu. Moćnici imaju palce koji odlučuju o svemu. Palac gore ili palac dole. Njihov palac. Ne naš. A, svi mi ostali smo samo potrošna roba, gladijatori koji su ubačeni u arenu radi zabave onih koji su vlasnici palaca moći i naših virtualnih klonova. Zar stvarno mislimo kako bi nam vladari svijeta samo tako dali tako moćnu igračku, tako moćan alat u ruke – kada bi mislili da tom igračkom doista možemo činiti sve ono pod što se ta igračka prodaje? Ne budimo naivni.

To da naši palci o nečemu odlučuju je samo iluzija. Ali, iluzija koja odlično funkcionira. Unatoč spoznaji da su i klikovi i lajkovi, kao i virtualni sljedbenici danas proizvodi koji se mogu kupiti, ljudi još uvijek vole taj osjećaj da i oni o nečemu odlučuju, odnosno njihovi prsti koji su produžetak našeg mozga. A digitalne robe danas je i previše, pa svako malo dolazi do kolektivnog zasićenja svim mogućim sadržajima i potrebe za virtualnom detoksikacijom, odnosno apstinencijom od virtuale kojoj se i opet poput poslušnih robova vraćamo kao hipnotizirani. Spoznavši to, zaključujem da teško netko danas može izumiti revolucionarni sustav zaštite čovječanstva od sveopće digitalizacije i algoritama koji su naši najveći nadzornici. Ogooglali smo na sve, predali smo se virtualnosti poklanjajući joj ogromne količine našega života i vremena koje imamo na ovome svijetu, do te mjere da nam se ponekad čini kao da samo u virtuali postojimo ili kao da se nešto ne događa i ne postoji ako ne postoji u virtualnom svijetu.

Borimo se svatko na svoj način protiv virtuale, ali uzaludno, jer nas ona sustiže na svakom koraku i u svakom trenutku. Pretvorili smo se u avatare, u digitalne klonove nas samih koji žive neki svoj život u tom tužnom i lažnom svemrežju, pod kupolom i budnim okom nadzornika, kao u odličnom filmu ‘Trumanov Show’, hvaljenoj američkoj ZF tragikomediji iz 1998. godine snimljenoj u režiji Petera Weira, po scenariju Andrewa Niccola.

Nekada smo snimali fotografije pravim fotoaparatima te razvijali fotke i lijepili ih u albume. A, danas? Tko danas još razvija fotografije osim strastvenih profesionalnih fotografa? Gotovo nitko. Foto – albume su zamijenili profili na društvenim mrežama. Više ništa nije ni opipljivo, ni stvarno. Sve je umišljaj, sve je prolazna i protočna iluzija koju smo prihvatili kao ‘novo normalno’. Iluzija koja melje i drobi sve pred sobom. A, moćnici će učiniti sve što je u njihovoj moći da i nas same pretvore u iluziju, u digitalne sjene bivših ljudi, u holograme koje će teleportirati gdje god i kada žele. Ni smrt neće više biti kraj. Dapače, na oblaku ćemo svi mi i dalje postojati i kada preminemo. Koje li utjehe.

Moćnici ne miruju. Žele kontrolirati apsolutno sve i utjecati apsolutno na sve, pa tako i na ljudski životni vijek i mogućnost besmrtnosti. Da. Google se sada brine i o besmrtnosti. Pokrenuli su tvrtku CALICO (Calico Labs) čija je misija bolje razumjeti biologiju koja kontrolira starenje i životni vijek… Iz te tvrtke ističu kako žele upotrijebiti svo stečeno znanje kako bi otkrili i razvili intervencije koje bi ljudima omogućile dulji i zdraviji život.

Pitamo se – kojim to ljudima? Zar svima… Ili samo njima? Ako ta ravnopravnost bude jednaka onoj na internetu, onda odgovor možemo znati već sada i nije ga potrebno ni naglašavati. Običan smrtnik ostat će običan smrtnik, potrošna roba, digitalni otisak u virtualnom oblaku punom iluzija i laži o ovom svijetu. Usnut ćemo i pomisliti – kako je lijepo bilo budan sanjati bolji svijet i naivno mu se nadati. Taj isti svijet ostao je korumpiran i pokvaren kakav je oduvijek i bio.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp