Protekle dvije godine, koje su također bile početak vašeg mandata, bile su izazovne: povrh javnozdravstvene krize došao je rat u Ukrajini i, zauzvrat, nevjerojatna inflacija posljednjih mjeseci. Kakvi su oni bili za vas?

Kada se osvrnem na proteklih nekoliko mjeseci osjećam da sam uvijek na oprezu. Ipak, kada sam preuzela dužnost u jesen 2019. godine, moj prethodnik Mario Draghi mi je rekao: „Bit će relativno mirno; ponovno smo pokrenuli program kupnje imovine mjesečnim tempom od 20 milijardi eura i to bi nam trebalo omogućiti da nastavimo ispunjavati naš cilj stabilnosti cijena”. 

Zatim su u veljači 2020. godine na G20 u Rijadu do nas počele stizati vijesti da se gradovi i regije u sjevernoj Italiji zatvaraju kao odgovor na COVID-19. Od tada smo stalno bili u kriznom stanju. Pandemija nije bila striktno govoreći na terenu ECB-a, ali, iz nužde, morali smo provesti iznimno brze i snažne mjere monetarne politike kako bismo omogućili nastavak gospodarske aktivnosti, iako u polusnu, i spriječiti desetkovanje čitavog dijela gospodarstva. Dvije godine kasnije, dok je oporavak bio u tijeku i vidjeli smo stabilne izglede s malo oduška, rat u Ukrajini ponovno nas je gurnuo u krizu.

Jeste li se osjećali kao da gubite kontrolu?

Ne, jer očito ima malo adrenalina kada ste u krizi. U olujnim uvjetima, svi članovi vaše posade rade najbolje što mogu i vještinama. Situacija od vas zahtijeva da zanemarite sitna rivalstva i strahove da ne stanete jedno drugome na prste. Kriza kanalizira vašu energiju i zahtijeva da budete sposobni motivirati sve svoje timove da rade u pravom smjeru. Potiče vas da ostanete mirni; ovo nije vrijeme za postavljanje apstraktnih pitanja, već za analizu činjenica, pokušaj izvlačenja točnih informacija iz dostupnih podataka – što nije najlakše – i pronalaženje rješenja.

Postoji li neki poseban trenutak kojeg se sjećate?

Možda još u ožujku 2020. godine kada smo osmislili pandemijski program hitne nabave. Sve se dogodilo u razmaku od 48 sati. Bili smo u potpunoj blokadi i radili smo u konferencijskim pozivima, sa spikerfonom, ali bez ekrana. Na vezi smo imali 25 donositelja odluka (članova Upravnog vijeća). Jedan od mojih kolega članova Izvršnog odbora živi u istoj zgradi kao i ja i pokucao je na vrata – mislio je da će najvjerojatnije biti kasno u noć, pa je ljubazno svratio u lokalnu pekaru i donio kolače sa sobom. Te smo večeri oboje radili za mojim kuhinjskim stolom do sljedećeg jutra. Tako je krenuo program.

U kojem trenutku ste pomislili da je “to ispravna odluka”?

Ne razmišljam nužno u tim terminima. Za stolom nas je 25 – nisam sama u donošenju odluka. Ono što je najvažnije na kraju večeri bila je nada da smo učinili sve što smo mogli, da smo dali sve od sebe.

Bili ste ministrica gospodarstva i financija u jeku hipotekarne krize kad ste prvi put dali intervju za Madame Figaro. Zatim ste u kratkom roku zamijenili Dominiquea Strauss-Kahna u Međunarodnom monetarnom fondu, u okolnostima kojih smo svi svjesni. A s pandemijom, morali ste se suočiti s velikom recesijom. Jeste li u konačnici shvatili da vam se sviđa uloga glavnog vatrogasca?

(Smijeh) Prijelaz iz jedne krize u drugu čini vas otpornijim i boljim u reagiranju – barem se nadam. Nešto što sam posebno primijetila je da se, slučajno ili iz nužde, žene često pozivaju kad je kriza. Kao što je rekla Eleanor Roosevelt, “žena je poput vrećice čaja; ne možeš reći koliko je jaka dok je ne staviš u vruću vodu”. Ima istine u tome.

Vaše odluke imaju izravan utjecaj na živote Europljana, čineći njihove kredite skupljima i potencijalno smanjujući rast. No, također moramo spriječiti novu recesiju. Osjećate li težinu te odgovornosti?

Da, apsolutno. Još uvijek kupujem namirnice u supermarketu, plaćam vlastite račune, uključujući račune za plin i susrećem se s ljudima na tržnici, jer život ovdje u ECB-u može biti malo udaljen, nepovezan i isprekidan ekonometrijskim modelima i projekcijama. Idem naprijed s osjećajem dužnosti i poniznosti. Ne brine me ishod – znam da ćemo se vratiti na stopu inflacije blizu 2%, ali kada? Kroz koje vremensko razdoblje? I kakav će biti utjecaj? Više se ne možemo oslanjati isključivo na projekcije koje su dali naši modeli – one su se u posljednje dvije godine više puta morale revidirati naviše. Ima stvari koje modeli ne snime. Ponekad se dogodi neočekivano. Dakle, moramo obratiti pozornost na tradicionalne pokazatelje dok također pratimo empirijske podatke i ono što očekujemo da će se dogoditi u smislu geopolitike,

To zahtijeva da razvijete vlastiti pogled…

Da, tu dolazi do “elementa prosudbe”. Mislim da sam rekla da je monetarna politika i znanost i umjetnost. Mi nismo strojevi, ni roboti. Naravno, koristimo se alatima koji su nam dostupni, skupnim podacima i pokazateljima koje naši modeli proizvode – ali to nije dovoljno.

Kako objašnjavate svoju analizu?

Uvijek sam pokušavala više pozorno slušati. Stoga jako puno slušam i čitam, uključujući i područja koja su mi manje poznata jer, nažalost, složenost svijeta leži i u činjenici da je svatko sve više fokusiran na svoje stručno područje. Čvrsto vjerujem u vrlinu različitosti – ne samo rodne raznolikosti nego i raznolikosti mišljenja i vještina – kako bih razumjela tu složenost.

Gdje nalazite tu raznolikost?

U umjetnosti i kulturi – one su jedna od snaga koje nas ujedinjuju u Europi. Podrška su mi i moja djeca i unuci koji mi otvaraju svoj svijet. Jedan od mojih sinova jako se zanima za svemirsku arhitekturu – sada mi šalje puno poruka o teleskopima, pa čitam i gledam stvari o tome. A kad mi moj drugi sin, koji ima dva restorana u Parizu, govori o svojim problemima u vezi s operativnim izjavama ili upravljanjem ljudskim resursima, ja također slušam i učim. Osim toga, ponovno čitam i Uliksa Jamesa Joycea, koji mi je poklonio irski predsjednik Euroskupine Paschal Donohoe, i Homerovu Odiseju, kao i nekoliko knjiga o ekonomiji, ali, ako ćemo iskreno, nisu baš neko dobro štivo.

Kako možemo ponovno izgraditi svijet sutrašnjice i stvoriti osjećaj nade?

Mislim da smo u prijelomnom trenutku izazvanom ratom u Ukrajini. Užasno nasilje nad obiteljima na terenu znatno je podiglo svijest i navelo nas na preispitivanje niza prioriteta − posebno u pogledu borbe protiv klimatskih promjena, potrebe za ubrzanim prelaskom na nefosilne i obnovljive izvore energije. Rat nas je također natjerao da razmislimo o našem odnosu s drugima: dani vjerovanja da ćemo zauvijek biti u privilegiranoj i zaštićenoj zoni mira su prošli. 

U ekonomskom smislu to znači da se moramo zapitati s kim i pod kojim uvjetima poslujemo. Trebamo li se usredotočiti na ekskluzivne izvore opskrbe ili diverzificirati? Ne zalažem se za deglobalizaciju, već za neoglobalizaciju koja se temelji na principima koji nisu sve jeftiniji i sve brži. Uvjerena sam da će prevladati razum da budemo sve sigurniji i sve bliži. I u ovom okruženju Europa ima doista vrlo jaku poziciju.

Budući da je kriza COVID-19 istodobno otkrila i istaknula neispravnost globalizacije…

Apsolutno. Kad bih sada vodila malu, srednju ili veliku tvrtku koja je dobivala komponente iz cijelog svijeta, i kad bih vidjela da troškovi transporta rastu ili da sigurnost izvora opskrbe ovisi o pravilima zaključavanja koja primjenjuje jedna vlada ili nešto drugo, mislim da bih pomno promotrila svoj lanac opskrbe. Neovisnost se postiže diverzifikacijom izvora opskrbe i traženjem sigurnosti kroz blizinu.

Kako možemo potaknuti gospodarstvo da postane zelenije? Koliko manevarskog prostora imate?

Općenito mišljenje ovdje je bilo da ova tema ne spada u domenu središnjih banaka. Kad sam prije tri godine imenovana na svoju poziciju, došla sam s uvjerenjem da ću, naravno, raditi sav svoj posao na polju monetarne politike, ali da možete računati na mene i u bavljenju temama klimatskih promjena i ženskim pitanjima. Zapravo, jasno sam to rekla tijekom svog potvrdnog saslušanja u Europskom parlamentu – i moje je imenovanje odobreno, pa zar mi to ne daje pravo da radim ono što sam rekla? Zahvaljujući inteligenciji i dobroj volji članova Izvršnog odbora ECB-a i guvernera, te nakon dugotrajnog uvjeravanja, nužnu borbu protiv klimatskih promjena integrirali smo u temelje naše strategije.

Što želite reći time?

Imamo akcijski plan s ciljevima, rokovima i timovima odgovornim za njegovu provedbu i napredujemo. Početkom srpnja predstavili smo neke izmjene načina na koji su klimatska razmatranja integrirana u ekonometrijske modele koje koristimo za monetarnu politiku, budući da klimatske promjene imaju jasan utjecaj, posebno na inflaciju. Bude li sve više i više klimatskih katastrofa, suša i gladi diljem svijeta, to će imati posljedice na cijene, premije osiguranja i financijski sektor. Moramo to uzeti u obzir.

Također ste se posvetili ozelenjavanju našeg portfelja imovine. Što to znači u praksi?

To znači da ćemo ubuduće, kada budemo posuđivali novac budućim dužnicima, od njih zahtijevati da daju više kolaterala za smeđu imovinu, nego za zelenu imovinu, ako prva predstavlja veći rizik.

To implicira da postoje dokazani i sveobuhvatni kriteriji procjene…

To je istina. Imamo sustave ocjenjivanja i procjena koji su razvijeni interno i koje uspoređujemo s postojećima. To bi također trebalo potaknuti rejting agencije da dodatno ugrade te kriterije. Problem je u tome što ih ima na desetke i razlikuju se od zemlje do zemlje. Neki su organizirani prema vrsti poslovanja, drugi prema zemljopisu. Mogu zamisliti da će se ti standardi zaštite okoliša, društva i upravljanja prilično brzo uskladiti i pooštriti.

Hoće li to biti dovoljno da se izbjegne zelenašenje?

Tu će intervenirati nadzorni ogranak ECB-a: mi već provodimo testove otpornosti na stres, ali ćemo se naknadno morati baciti na ozbiljan posao. Dobra volja i odlučnost Komisije za vrijednosne papire i burzu SAD-a i Emmanuela Fabera na čelu Međunarodnog odbora za standarde održivosti za usklađivanjem “zelenih standarda” omogućit će nam da malo pročistimo stvari u pogledu zelenašenja. Krenut ćemo prema tome da to iskorijenimo.

U mnogim zemljama svijeta vidimo kako se društvo cijepa na dva dijela. Više ste puta rekli da vas to zabrinjava, posebice iz političke perspektive. Što možete učiniti u vezi s tim na svom položaju?

Ono što najbolje mogu učiniti u svojoj poziciji je smanjiti inflaciju kako bih povratio stabilnost cijena i postavio horizont. Nakon toga, na vladama je da učine mnogo drugih potrebnih stvari. U svijetu koji se sve više digitalizira, bitno je da muškarci i žene steknu dovoljno znanja, vještina i vještine u korištenju IT alata. Ovo je očito mnogo teže za ljude koji odrastaju u obiteljima s jednim roditeljem s niskim prihodima i ograničenim pristupom tehnologiji. Ovaj jaz trebamo premostiti kroz školovanje; ovo je ogroman zadatak s kojim se, po mom mišljenju, treba uhvatiti u koštac.

U svim je naslovima: ljudi će pomno paziti na ono što radite u sljedećih nekoliko mjeseci. Što vam pomaže da se nosite s pritiskom?

Obitelj mi je velika podrška i uvijek je bila. A postoji i moto koji sam ponijela iz vremena u francuskoj reprezentaciji u sinkroniziranom plivanju: “Stisni zube i nasmij se”. To uvijek pali. I vjerujem da je moja vjera u ljude nepokolebljiva, kao što je jednostavno moja vjera. Već sam rekla da je ljubav i samopouzdanje koje iz nje crpimo ono što nas spašava. Ovo možda zvuči sentimentalno, ali – poklanjati što više ljubavi i privrženosti onima kojima je teško je ono što se najviše računa.

Po svemu sudeći, na čelu tako složene organizacije kao što je ECB, vaš stil vođenja vaša je glavna prednost. Kako biste to definirali? 

Pokušavam biti inkluzivna, okupiti sve potencijalne suradnike za stolom. Tako ja radim stvari. Dolazim iz sredine u kojoj kao voditeljica velike međunarodne odvjetničke tvrtke (Baker McKenzie, ur.) morate imati ovakav pristup, jer u svijetu suradnika nemate nikakve hijerarhijske ovlasti. Svatko mora preuzeti vlasništvo nad svojim projektima. I mislim da je to najbolji način za upravljanje grupama i obavljanje stvari. Također mislim da sam netko tko govori istinu, čak i vođama. Kad sam prisustvovala sastanku G20 kao generalna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, općenito su me zamolili da govorim na početku jer nisam birala riječi: govorim onako kako jest i ne pokušavam to uljepšati.

Na polici s knjigama izložili ste Medalju časti Ruth Bader Ginsburg koja vam je dodijeljena. Kako ste reagirali na odluku Vrhovnog suda Sjedinjenih Država da ukine federalno pravo na pobačaj?

Vidim to kao katastrofalnu pravno argumentiranu odluku za društvo općenito, a posebno za žene. Obrana ženskih prava je svakodnevna borba i uvijek morate biti na oprezu. Nikada neću zaboraviti Simone Veil koja se, braneći svoj zakon 1974. godine, na neki način ispričala što je bila žena u skupu muškaraca. Ne možemo dopustiti da temeljne odluke donosi velika muška većina; to nije opcija.

Što biste poručili našim čitateljima?

Pomoći jedan drugome.

Izvor: ecb.europa.eu