Jecaji vjetra
Ne žali vjetre – iz krošnje zelene
Za mnom koji drhtim, u pustoši doba;
Zadnji čas se bliži – iz sna da me prene.
Ovo mojih ljeta, malo je za groba
I ne sklapam oči, u zasjedu gledam;
S puškom je u ruci, svaki – kao kuga.
Opak – i bez riječi – život da mu predam
Nemam li ja majku, ni brata, ni druga?
Sapliću mi noge bujice samoće.
I modre se šake, grče u drhtaju
Zemlja se otvara – ako nebo hoće
Krik para tišinu muklom nasrtaju
Smrti se ne bojim!
Ja jedan sam; koji – utihnut će vjetre,
k’o jecaji tvoji.