Sreća

Nevidljiva kao vjetar, dok ne zapuše,
čeka trenutke na mjestima tišine,
krećući se u radosnim smjerovima,
izlazi iz snova pobjedničkih želja,

slažući stazu za korake osvajača,
što srcem pokoriše puteve u igri,
koja nema pravila, osim jednog osmijeha,
na licima malih i velikih ljudi,

nekad kao zrno pijeska, ali grije kao sunce,
ili kao santa leda ogromna, što u srce nestane,
otvara zaboravljene kapije vrtova,
labirinta izgubljenih sjećanja ugašenih požara,

što nisu ni počeli nikada gorjeti,
zapaljenih iskrama straha i nevjere,
koji opustješe livade i polja, boljeg svijeta
od nevidljivih snova, kojima stvarnost,

život je morala udahnuti, kao s proljećem,
što zimu otjera pjevom ptica i šarenim bojama,
dok mirisi plove po zraku, koji jedra svoja raspusti,

do tebe i mene, da nahrani nam duše,
s bojama slikara što živi u djelima svojim,
a tamo je sreća naslikana u jednom potezu,
zaspala sa osmjehom na tvojim usnama.

Tu i ja sad živim, na tvome licu osvjetljenom sjajem sanjara,
a tvoje srce svakim otkucajem,
gradi naše snove od kamena isklesanog,
da živi spomenik sreći postane.