Marin Miletić – U što ja osobno vjerujem?


Ne vjerujem da nasilje može donijeti blagostanje. Vjerujem da svako nasilje uzrokuje novo nasilje. Vjerujem da se nerijetko nasilje namjerno organizira – puno je lakše nešto srušiti maljem, nego izgraditi nešto svojim rukama. Ne vjerujem da prolijevanje krvi može donijeti mir. Nema onog istinskog mira bez promjene srca. A srce se ne mijenja bičem – nego ljubavlju. Vjerujem da je ovaj put puno teži, ali bliži evanđelju.

O, dobri Bože, koliko truda treba, molitve i posta, ufanja i vapaja u nebo, rada i rada na terenu da se narod probudi, da se promijeni srce tvrdo. Dug je to put. Ali, jedini ispravan. S druge strane, treba ti mala skupina radikala, ljudi koji su spremni na sve jer i sami u ništa ne vjeruju ili sami ništa sveto ne njeguju.

Ta mala skupina može nanijeti velike štete. Ne samo sebi, nego svima nama koji vjerujemo u u dobro, u mir, u demokraciju, u promjene srca, u volju naroda. Nije smisao života nasiljem uvjeriti druge da te slijede. Previše smo mi dobili boli i tame s raznim diktatorima naše povijesti ovih i onih pripadnika raznih ideologija. Smisao života je sebe mijenjati, u sebi ništiti zlo, sve ono što ne valja i onda svojim životom pokazati da je moguće. Biti u Svjetlu. Ali, kako da ti Svjetlo pruži netko tko živi sam u tami? Kako da te netko poziva na mir kada mu je srce u nemiru? Kako ti netko može pričati da je moguće pošteno, kada sam nije pošten? Ne može ti drugi dati nešto što sam nema.

Vjerujem u mirni pristup. Vjerujem da kada bi većina građana naše zemlje bila malo hrabrija i odlučila samo par dana tjedno bojkotirati institucije. Kada bi vozači tramvaja i autobusa stali na koji sat radi podrške borbi protiv korupcije. Vjerujem kada bi policajci i vatrogasci isto učinili. Da kada bi učitelji usred nastave izašli na ulice, kada bi se studenti napokon probudili (joj, kako me žalosti taj duboki san studenata). Kada bi pekari i mehaničari, liječnici i sportaši odlučili tako danima dati svoju podršku. Kada bi počeli govoriti oni koji šute, a pozvani su da viču s krovova… Kada bi branitelji ustali, na tisuće njih, u uniformi da podsjete vladajuće na žrtvu, silnu žrtvu stvaranja samostalne Hrvatske. U miru, ponosno i gordo. Da se srame svi oni koji su državu pljačkali i otimali sirotinji preko leđa ovih titana…

I kada bi jedan dan – radni dan – došlo 500.000 Hrvata i Hrvatica, naših sugrađana, uz pjesmu, neki uz molitvu, neki uz ovo ili ono, svi u miru, i kada bi došli na Trg Bana, prelilo se sve na okolne ulice… Sve u miru. Da, ja čvrsto vjerujem – cijelim svojim bićem da bi se Premijer sljedeće jutro umio, pogledao se u ogledalo i shvatio da mora dati ostavku i da mora raspisati nove izbore. I vjerujem kada bi se narod organizirao – a može se – i kada bi nadgledao svako izborno mjesto, kada bi bdio nad svakom glasačkom kutijom… da, ja čvrsto vjerujem da bismo uspjeli. Promijeniti.

Mali narod. Na braniku Europe. Pokazati cijelom svijetu da eto ipak sve ide i drugačije. U miru. Pošteno i pravedno. Vjerujem da možemo ostvariti pravedni sustav, pravednu Hrvatsku.

“A bez pravde, što su tada države drugo doli velike razbojničke bande?” Sv. Augustin

Vjerujem u ovaj svoj pozaspali narod. Vjerujem da će se ljudi probuditi. I shvatiti da je sva moć – u njihovim rukama. I dokle god vas ima takvih koji dijelite ovaj moj san – ja ću ustrajati. Ustrajat ću. Dok ne maknemo razbojničke bande od naše Države.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp