Smrću Mihaila Gorbačova nestaje posljednji veliki državnik i cijela jedna epoha. Imao sam privilegiju raditi s njim, kao zamjenik direktora Svjetskog političkog foruma, koji je Gorbi osnovao u Torinu 2003. godine. Forum je okupio ličnosti iz cijelog svijeta kako bi razgovarali o tome što se događa u svijetu. Najveći međunarodni protagonisti, od Kohla do Mitterranda, od Jaruzelskog do Oscara Ariasa, otvoreno bi raspravljali o svojoj ulozi i svojim pogreškama.

Zauvijek ću pamtiti FPM iz 2007. godine, u kojem je Gorbačov podsjetio nazočne da je na sastanku s Kohlom pristao povući potporu istočnonjemačkom režimu, u zamjenu za jamstvo da se granice NATO-a neće pomicati izvan ponovno ujedinjene Njemačke. A Kohl je odgovorio, pokazujući na Andreottija koji je bio prisutan, da neki nisu toliko entuzijastični oko povratka stvaranju najveće europske sile, što je stav koji dijeli i Thatcher. Andreotti je rekao: ‘Toliko volim Njemačku da bih više volio imati dvoje’. I američko izaslanstvo priznalo je tu obvezu, ali se požalilo da su državnog tajnika Bakera nadjačali jastrebovi, koji su željeli nastaviti širiti NATO i satjerati Rusiju u luđačku košulju. Gorbijev komentar bio je lapidaran: ‘ umjesto da surađujete s Rusijom koja je željela nastaviti sjevernjački socijalistički put, vi ste je požurili srušiti, a prvo ste imali Jeljcina, koji je bio uvjetno vaš. Iz Jeljcina se rodio Putin, koji je stvari počeo gledati na potpuno drugačiji način.

Gorbačov je surađivao s Reaganom kako bi eliminirao Hladni rat. Zabavno je vidjeti kako američka historiografija povijesnu pobjedu nad komunizmom i kraj Hladnog rata pripisuje Reaganu. Ali bez Gorbačova, moćna, ali dosadna sovjetska birokracija nastavila bi pružati otpor i sigurno bi izgubila vlast.  Berlinski zid ne bi pao, a val slobode u socijalističkoj Europi sigurno bi došao nakon Reaganova mandata.

Koliko je Gorbačov bio namjeran, čak i više nego Reagan, da napreduje na putu mira i razoružanja, postalo je jasno nakon sastanka u Reykjavíku 1986. godine. Gorbačov je predložio Reaganu potpuno uklanjanje atomskog oružja. Reagan je rekao da će se, zbog vremenske razlike, kasnije posavjetovati s Washingtonom. Kad su se njih dvojica sljedećeg jutra sastali, Reagan mu je rekao da SAD predlaže uklanjanje 40 posto nuklearnih bojevih glava. A Gorbačov mu je odgovorio: ‘Ako ne možete više, počnimo ovako.  Podsjećam vas da sada možemo uništiti planet i čovječanstvo stotinama puta’. Vrijeme je pokazalo da je razoružavanje nuklearne Rusije svakako bilo u američkom interesu da je ministar obrane Weinberg, koji je otišao toliko daleko da je prijetio ostavkom, mogao gledati daleko unaprijed.

Jeljcin je učinio sve što je mogao da ponizi Gorbačova, da ga smijeni. Oduzeo mu je svaku mirovinu, sve povlastice: tjelohranitelja, državni auto i natjerao ga da napusti Kremlj za nekoliko sati. S Putinom je postao praktički neprijatelj naroda. Propaganda protiv njega bila je gruba, ali učinkovita. Gorbačov je upravljao okončanjem velike tragedije Sovjetskog Saveza i vjerovao je Zapadu. Sada je SSSR bio okružen NATO-om, a Putin se smatrao obveznim, u ime povijesti, vratiti barem dio velike moći koju je Gorbačov protraćio.

Oni koji su stajali uz Gorbačova od Jeljcinova dolaska vidjeli su kako je stariji državnik, koji je promijenio tijek povijesti, duboko patio shvativši tijek kojim je krenula. Naravno, tisak je radije ignorirao duboku korupciju Jeljcinove ere, koja je ruski narod koštala strašnih žrtava. Pod Jeljcinom, tim američkih ekonomista izdao je dekrete o privatizaciji cjelokupnog ruskog gospodarstva, s trenutačnim kolapsom vrijednosti rublje i socijalnih usluga. Prosječni životni vijek pao je unazad deset godina u jednom naletu. Imao sam sjajan osjećaj kada sam otkrio da je moj doručak ujutro u hotelu koštao koliko i prosječna mjesečna mirovina. Bilo je duboko tužno vidjeti toliko starica odjevenih u crno kako prodaju siromašne stvari na ulici.

U isto vrijeme, nekoliko partijskih dužnosnika, Jeljcinovih prijatelja, kupovalo je po bagatelnim cijenama velika državna poduzeća stavljena na prodaju. Ali kako su to uspjeli, u društvu u kojem nije bilo bogatih ljudi? Giulietto Chiesa je to dokumentirao u istrazi u torinskoj ‘La Stampi’.

Pod američkim pritiskom, Međunarodni monetarni fond odobrio je hitan zajam od pet milijardi dolara (1990.) za stabilizaciju dolara. Ti dolari nikada nisu stigli do ruske središnje banke, niti je MMF postavljao pitanja. Podijeljeni su među budućim oligarsima, koji su odjednom postali basnoslovni milijunaši. Kada je Jeljcin morao otići s vlasti, tražio je nasljednika koji bi njemu i njegovim pajdašima jamčio nekažnjivost. Jedan od njegovih savjetnika upoznao ga je s Putinom, rekavši da on može ukrotiti pobunu u Čečeniji. I Putin je pristao pod jednim uvjetom: da se oligarsi nikada neće miješati u politiku. Jedan od njih. Khdorkowski, nije poštovao pakt i otvorio je frontu protiv Jeljcina. Znamo njegovu sudbinu: oduzeta mu je sva imovina i zatvoren je. Bio je to jedini istup oligarha u politici.

Gorbačov je posljednji državnik. Dolaskom Lige u Torino, dogovor o domaćinstvu Svjetskog političkog foruma je, na njegovo čuđenje, otkazan. Forum se preselio u Luksemburg, a zatim je Zaklada Talijani u Rimu preuzela neke od njegovih aktivnosti (vrlo dalekovidnih) na pitanjima zaštite okoliša. Gorbačovljeva desna ruka, Andrej Gracev, Gorbijev glasnogovornik u PCUS-u i u tranziciji prema demokraciji, briljantni analitičar, preselio se u Pariz. Gorbi, koji boluje od dijabetesa, rat u Ukrajini doživio je kao osobnu dramu: majka mu je bila Ukrajinka. Povukao se u bolnicu pod strogim nadzorom gdje je konačno umro. Prošlo je doba državnika, ali i doba rasprava velikih protagonista povijesti.

Nakon Gorbačova političari su izgubili dimenziju državnika. Postupno su se vratili zahtjevima izbornog uspjeha, kratkotrajnoj politici, odlaganju rasprava o idejama, i umjesto toga okrenuli su se ne razumu, već instinktima glasača. Instinkti koje treba probuditi i pobijediti, čak i nemilosrdnom kampanjom lažnih vijesti. Škola koju je Trump uspio izvesti u svijet, od glasanja o ustavu u Čileu 4. rujna, do Bolsonara, Marcosa,  Putina i, posljedično, do Zelenskog. I nalazim se kako pišem svoju gorčinu, svoje obeshrabrenje, ne samo zbog smrti jednog od mojih mentora (kao što je bio Aldo Moro), već i zbog jedne ere koja se sada čini definitivno završila: one Politike s velikim P, sposobne uzdrmati svijeta s kojim se susrela, s velikim rizicima i s velikim ciljevima mira i međunarodne suradnje. I pisati neugodne istine, koje malo tko zna, koje će odmah biti pokopane neprijateljskim intervencijama i ismijavanjem. Andrej je bio u pravu kad mi je maloprije telefonom rekao: “Roberto, moja i tvoja greška je što smo preživjeli naše doba. Budimo i mi oprezni, jer ćemo na kraju ispasti smetnja…”