Kako ova država (ne) funkcionira vidljivo je na malim primjerima totalne dezorganizacije i dezorijentiranosti sustava. Dakle, evo jednog primjera. Danas su svi stanovnici Pantovčaka (Grad Zagreb) dobili sljedeću obavijest – da će u gradu Zagrebu od utorka 06. rujna 2022. godine od 06,00 sati do četvrtka 08. rujna 2022. godine do 22,00 sata vrijediti posebna regulacija prometa. Nakon toga na toj kratkoj i nesuvisloj obavijesti piše sljedeće: „Molimo Vas da svoje vozilo ne parkirate na ovoj lokaciji u navedenom vremenskom razdoblju te Vam se unaprijed zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji.“
Primijetit ćemo da je ovdje u ovoj obavijesti jedna kardinalna gramatička greška, jer ne kaže se ‘zahvaliti se’, nego samo ‘zahvaliti’. Naime – zahvaliti se nekome znači odbiti nekoga, a samo zahvaliti je ispravno. Trebalo je pisati „Molimo Vas da svoje vozilo ne parkirate na ovoj lokaciji u navedenom vremenskom razdoblju te Vam unaprijed zahvaljujemo na razumijevanju i suradnji.“ No, ja sam citirala točno kako piše, kako bih dodatno naglasila da gradske službe očito nemaju interesa opismeniti svoje obavijesti koje šalju građanima.
Evo kako izgleda ta obavijest kojom se u biti naređuje građanima da svoja vozila u određenom razdoblju ne parkiraju na svojim parkirnim mjestima, a kako će se građani u tom smislu organizirati, to institucije očito nije briga jer nigdje u ovoj obavijesti nadležne institucije ne preuzimaju odgovornost za uklanjanje naših vozila i vraćanje istih te snošenje troškova oko svega toga, već samo kratko i jasno nalažu građanima da vozila ne smiju biti parkirana na svojim parkirnim mjestima u tom razdoblju. Prekrasno, zar ne?
Nadalje, moram ovom prigodom naglasiti da je još štošta trebalo pisati na ovoj obavijesti kako bi mi kao građani dobili potpunu informaciju. Krenimo redom s pitanjima koja ovdje nisu pojašnjena:
- Ako ne smijemo svoja vozila imati parkirana na našim parkirnim mjestima koja pripadaju našim stanovima u navedenom razdoblju – gdje bismo mi to morali parkirati naša vozila?
- Tko će organizirati prijevoz / odvoz naših vozila na neko drugo mjesto? I, koje je to mjesto? Zar mi moramo sami organizirati micanje našeg vozila za potrebe Grada i Države?
- Tko će organizirati vraćanje / dovoz naših vozila natrag na naša parkirna mjesta?
- Tko će platiti benzin koji će se potrošiti jer se vozilo zbog prohtjeva Grada i Države mora micati? Zar mi – građani?
- Tko će platiti parkiranje naših vozila u navedenom razdoblju? Zna se koji su troškovi parkiranja vozila u garažama Grada Zagreba? Zar mi – građani?
Pitanja je bezbroj, kao i institucija koje sam zvala dobivši ovu obavijest. Zvala sam PUZ, MUP, Heinzelovu, Petrinjsku, Grad Zagreb i razne odjele istoga, Ured Predsjednika i ne mogu izbrojati koliko su me puta prespajali na razne odjele i urede i niti na jednom mjestu nije bilo suvislog odgovora na gornja pitanja. Kada god bi službenici čuli pitanje – Tko će platiti uklanjanje naših vozila i vraćanje istih, njihov bi odgovor bio – Čekajte, ostanite na liniji, sada ćemo vas prespojiti, a nakon prespajanja odgovora, naravno, ne bi bilo, jer sam po uvriježenom birokratskom običaju bila prespojena na neki broj na koji se nitko ne javlja, dok telefon zvoni i zvoni u beskraj.
Prespajanje je inače našim institucijama glavna fora kada se žele riješiti građana koji ih nazivaju s raznim konkretnim upitima. Idu na iscrpljivanje i prosječan čovjek na kraju odustane od traženja bilo kakvog odgovora na pitanja koja ga muče te je primoran snaći se i sam riješiti problem koji u biti i nije njegov problem.
Dolazak bilo kojeg državnika u naš grad nije naš problem, već problem sustava kojeg plaćamo. I niti jedan građanin nije dužan imati bilo kakve troškove zbog toga, niti jedne jedine kune, niti se inkomodirati na bilo koji način i svaki građanin koji pristaje na inkomodaciju i vlastite troškove u ime sustava radi medvjeđu uslugu samome sebi i svima nama. Sustav mora znati da ne smije nepotrebno i dodatno iskorištavati i iscrpljivati građane koji ga ionako plaćaju i koji su krajnje ogorčeni na taj sustav svaki puta kada dobiju novi šamar od istoga, svaki put kada nam stignu računi za režije, ili kada dođemo u dućan i padamo u nesvijest kada vidimo cijene proizvoda koje želimo kupiti.
Nitko, dakle, nije želio preuzeti odgovornost za ovaj problem, nego je većina službenika rekla da se naprosto ‘moramo snaći s vozilima i ukloniti ih o vlastitom trošku i u vlastitom aranžmanu’ što je više nego iritantno i što samo dokazuje u kakvom trulom društvu živimo. Od nas građana se traži da se žrtvujemo u korist sustava o vlastitom trošku i da dajemo sve od sebe za sustav te da se kada sustav to naredi organiziramo u vlastitom aranžmanu kako bismo taj sustav zadovoljili i pokorili mu se, a da se taj isti sustav za nas nikada ne žrtvuje. Dapače, tlači nas kako god zna i umije.
Ova obavijest je samo slika odnosa kakav sustav ima s građanima. A posebnu alergiju na taj arogantan odnos imaju oni građani koji nisu njegovi zaposlenici ili štićenici. Sustav izdaje naređenja koja jednostavno svi skupa moramo bespogovorno poslušati. Podrazumijeva se da će ta naređenja zaposlenici sustava i njegovi štićenici odmah poslušati, pa kako i ne bi kada ih taj sustav hrani i oblači. To nas ne treba čuditi, kupili su si briselski poslušnici dovoljan broj lokalnih slijepih poslušnika koji čim vide ovakvu obavijest odmah postupaju u skladu s tim što su pročitali, bez da razmisle o tome – ima li ta obavijest uopće smisla.
Odbila sam biti poslušna i odlučila ukazati na nelogičnost ove apsurdne obavijesti. Zbog i u ime čega bih ja uklanjala svoje vozilo s mog parkirnog mjesta? Ne želim niti kap svog benzina, niti jednu svoju lipu potrošiti za ovaj truli sustav koji ponižava nas obične građane na sve moguće načine. Niti želim trošiti niti minutu svog dragocjenog vremena radi nečijih političkih obveza za koje su izdašno plaćeni.
To je njihov posao koji mene niti najmanje ne zanima i nemaju me pravo inkomodirati i proizvoditi mi stres i troškove. Uopće me to ne zanima. Tko će mi platiti tu kap benzina? Oni neće jer ne radim za sustav. Tko bi platio parkiranje mog vozila u te dane kada ne bi bilo na mom parkirnom mjestu? Oni sigurno ne. Nego ja sama, kao što se i inače snalazim kako znam i umijem bez ijedne lipe iz blagajne sustava. Ja sam jedna od onih građanki koje ovom sustavu samo daju, a od njega ne dobivaju baš ništa. Zato neka taj isti sustav od mene ništa niti ne traži, alergična sam na to iz više vrlo opravdanih razloga, a ti razlozi su ponajviše vezani za brojne nepravde u ovom našem društvu koje su nepodnošljive. Moj automobil u svakom će slučaju ostati na mom parkirnom mjestu iza policijske trake koja je već sada oblijepljena oko naših zgrada. Niti ga imam gdje maknuti, niti želim, niti ću trošiti benzin, niti novce za parking bilo gdje u gradu. Ne pada mi napamet. Neka se oni snađu kako god znaju i umiju.
Uvidjevši tu niz nelogičnosti, bila sam uporna i nastavila nazivati razne urede postavljajući logična pitanja i vjerujući da u ovom sustavu još uvijek postoji čovjek, čovjek koji razumije situaciju, a to je da se mi građani doista nismo dužni žrtvovati za potrebe sustava i imati troškove koje nismo planirali, jer niti ovaj sustav se ne žrtvuje za nas. Naprotiv.
Imala sam sreće i na telefon dobila cijenjenog policijskog službenika, gospodina Tomislava Pranjića koji me je saslušao i bio vrlo profesionalan, dajući mi za pravo i obećavši mi da će mi se povratno javiti kako bismo riješili taj problem. Tako je i bilo. Održao je svoje obećanje. Došao je on osobno pred moju zgradu i zvao me da se nađemo ispred nje. Odmah sam došla do njega s ključevima od auta, spremna da mu predam ključeve ukoliko je potrebno ukloniti vozilo o njihovu trošku, misleći da će možda on odvesti vozilo.
No, on mi je rekao da će moje vozilo moći ostati na mom parkingu ukoliko ga u tom razdoblju neću voziti, što mi neće biti problem, toliko se mogu žrtvovati, barem ću uštedjeti za benzin kojeg ionako trenutno u vozilu i nemam, morat ću ga uskoro ponovno natočiti. Policijski službenici će, kako mi je rečeno, vozila koja budu na svojim parkirnim mjestima morati pregledati protueksplozivnim napravama, što je više nego dobrodošlo u svakom slučaju i to nikome neće smetati.
Ovom prigodom želim još jednom pohvaliti ovog policijskog službenika. On je primjer koji bi svi ljudi koji su zaposleni u sustavu trebali slijediti. On će osobno organizirati da na našem parkingu budu dva dežurna policajca kako mi koji nemamo alternativu za parkiranje vozila ne bismo morali nepotrebno micati svoje vozilo i imati nepotrebne troškove zbrinjavanja vozila, odnosno plaćanja parkinga u nekoj garaži.
Eto, niti jedna institucija kao takva nije imala nikakvu korisnu informaciju, niti su mi njihovi djelatnici znali pomoći. Samo su prebacivali odgovornost na neki drugi ured. Zovite Ured Predsjednika, zovite Heinzelovu, zovite PUZ, zovite MUP, zovite Petrinjsku, zovite Grad Zagreb, zovite Ured za promet, mi nemamo ništa s tim, mi nismo odgovorni, mi smo samo dali suglasnost, zovite Presjednika, bilo je tu svakojakih odgovora…. Problem je u tome što nitko nije imao korisnu povratnu informaciju o ovom slučaju. A, najsmješniji odgovor na moja pitanja bio je odgovor jedne službenice iz gradskog ureda za nešto, više ne znam za što, jer sam do te gospođe došla jednim prespajanjem (ja sam tražila odjel za promet), a njezin je odgovor glasio: „Ovo je ogroman ured, tu ima jako puno službenika i odjela i ne znam kome bih vas prespojila.“ Što drugo reći, nego – živjela birokracija i uhljebljivanje!
Svi od reda u tim uredima bili su potpuno neinformirani, uključujući Ured za odnose s javnošću koji mi je rekao neka e mailom pošaljem upit, pa će se netko već javiti kada nešto saznaju. Znali su oni za slučaj potrebe micanja vozila s Pantovčaka zbog dolaska turskog predsjednika Erdogana u Zagreb, ali su očekivali od građana da se sami snađu po tom pitanju, nije im padalo na pamet da uklanjanje vozila mora organizirati sustav, a ne očekivati od građana da se žrtvuju za sustav i imaju nepotrebne troškove u vrijeme neviđene globalne financijske krize i nestašice.
Unaprijed sam odustala od te email varijante za koju već svi znamo da od nje nema nikakve koristi. Znala sam da bi policija jedina mogla biti ta koja će ipak morati riješiti ovaj problem. No, nije išlo iz prve, ali, kako rekoh, nakon nekoliko pokušaja dobila sam na telefon čovjeka koji mi je bio spreman pomoći i saslušati me. Ne smijemo odustati od toga da ovom sustavu dokažemo da postojimo i da imamo neka svoja prava kao građani koji taj sustav financiraju i hrane. I sustav je dužan to shvatiti na ovaj ili onaj način, koliko god oni mislili da s nama mogu manipulirati kako god im dođe.
A, moram reći da se niti susjedi između sebe nisu solidarizirali i jedni druge kontaktirali da se zajedno dogovorimo oko toga kako ćemo riješiti ovaj problem, kao što se inače ni oko čega ne možemo dogovoriti jer svatko je u svom filmu, osim rijetkih, meni dragih iznimaka. Svatko od susjeda živi kao da je sam u svemiru. Eto, susjedi u stanu iznad mene su strastveni pušači i bacaju nam opuške i tresu žar od cigareta i smeće na glavu dok smo na terasi i nikome ništa. O zagađenju zraka da i ne govorim. Predivan je osjećaj tim ljudima koji sebe truju, da osim sebe mogu trovati i druge oko sebe smradom svojih cigareta. Jer, zašto bi oni ubijali samo sebe, kada mogu ubijati i druge, zar ne?
Što se tiče ovog konkretnog slučaja s micanjem vozila, svatko je od susjeda sam poduzeo neke svoje korake i reagirao po vlastitom nahođenju, ne kontaktirajući druge. Jedan je susjed na naš upit samo rekao kako je on svoje vozilo već premjestio. Dakle, to je mindset današnjih ljudi – svatko gleda samo sebe i to nikako i ni u kojem slučaju nije dobro. No, to te samo uči da i ti moraš gledati sebe, jer ako ti nećeš, tko će? Zar netko drugi? Solidarnosti nema. Niti međusobnog dogovora oko bilo čega. Postoji samo konflikt. I potreba da se drugome napakosti na ovaj ili onaj način, a ne da mu se pomogne. Čast rijetkim iznimkama. Ima ih.
Ako već nema solidarnosti, imamo se pravo nadati da još ima ljudi koji to doista jesu, a, hvala Bogu, ima ih. Jedan od njih je cijenjeni policijski službenik Tomislav Pranjić kojega ovim putem javno pohvaljujem na njegovoj profesionalnosti i ljubaznosti. On nije samo policijski službenik. On je čovjek s velikim Č, a ta je titula danas velika rijetkost. Upravo sam ga nazvala da mu još jednom zahvalim na njegovoj susretljivosti i vremenu koje je izdvojio za mene i učinio da se osjetim građankom koju sustav prepoznaje kao čovjeka, a ne samo kao broj.
Ali, ponavljam, nisam se tako osjećala zahvaljujući sustavu, nego zahvaljujući pojedincu koji zaslužuje svaku pohvalu i čiji primjer bi ovaj sustav trebao slijediti i učiti od njega. Jer da je on na vlasti, on bi građanima zasigurno poslao potpunu informaciju tom obaviješću i organizirao sve kako treba da nitko nema nikakvih dodatnih pitanja, u to sam bila uvjerena od trenutka kada sam mu stisnula ruku i pogledala ga u oči. Preda mnom je stajao čovjek u punom smislu te riječi, a ja sam sretna što još ima takvih ljudi i njima se istinski divim. Od njih bi naši političari mogli štošta naučiti. Oni mi daju nadu da „još negdje sunca ima, u svijetu u kojem živimo mi…“, kako kaže stih iz poznatog mjuzikla ‘Jalta, Jalta’ (glazba: Alfi Kabilj, tekst: Milan Grgić)…
