Imam 2 magistarske diplome, jednu iz Kliničke psihologije, a drugu iz Statistike. Na početku krize, počeo sam malo proučavati statistiku i odmah sam zaključio da su početni matematički modeli i početna statistika zaista dramatično precijenili opasnost od virusa. To je bio trenutak kada sam počeo razmišljati kako je moguće da je čitavo društvo i čitava populacija u zagrljaju narativa koji je u mnogim aspektima bio očigledan ili apsurdan. Poslije nekoliko mjeseci postalo mi je jasno da je jedini mehanizam koji može objasniti što se događa u društvu ono što se obično naziva ‘formiranje mase’.
Proces formiranja mase je identičan hipnozi. Pojedinac koji je u zagrljaju tog procesa obično postaje radikalno slijep za sve što se kosi s narativima kojima masa i grupa vjeruje. Izgledaju kao da su izgubili svaki interes za stvari koje su im bile važne prije početka stvaranja procesa zbog čega su radikalno spremni na samožrtvovanje, da se žrtvuju za kolektiv. Oni postaju radikalno netolerantni prema disonantnim glasovima i to obično ide sve dalje i dalje. Ljudi koji se ne slažu s masama su stigmatizirani. I, na kraju, mase su obično sklone uništiti ljude koji ne idu uz njih i to čine kao da je to etička dužnost.
To je nešto što je primijećeno u svim glavnim primjerima u povijesti, bilo da govorimo o križarskim ratovima ili lovu na vještice ili francuskoj revoluciji ili Sovjetskom Savezu ili nacističkoj Njemačkoj. U svim velikim formiranjima masa primijetili smo istu krajnju točku procesa, odnosno sklonost ka činjenju okrutnosti ka uništavanju ljudi koji ne idu uz masu i upravo to čini proces tako opasnim.
Ono što daje smisao masi i pojedincima koji su u njoj je kolektivna herojska bitka s ‘objektom anksioznosti’. Proces obično nastaje u društvu kada se ispune vrlo specifični uvjeti. Prvi i najvažniji je da se veliki dio populacije treba osjećati usamljeno. To je presudno. Jednom kada se ljudi osjete odvojeno od svog okruženja, obično će početi doživljavati nedostatak smisla u životu. A, onda, u trećem koraku, kada se ljudi osjećaju društveno izolirano, suočeni s nedostatkom smisla, bit će suočeni s anksioznošću, frustracijom i agresijom.
Ako se narativ pod tim uvjetima distribuira putem masovnih medija ukazujući neprestano na objekt anksioznosti kao i strategije kako da se nose sa ovim, oni se iznenada povezuju s malim objektom straha, na primjer, korona virusom i tada se ljudi više ne osjećaju usamljeno. Ponovo se osjećaju povezanim. Ali nova vrsta društvene veze je veoma problematična samo zato što veza nikada nije između pojedinaca, to je uvijek društvena veza između pojedinaca i kolektiva kroz koju pojedinac pokazuje da su njegovi individualni interesi manje važni.
Mislim da nam formiranje mase pokazuje da su ljudi u svojoj biti društvena bića i ako se osjećaju usamljeno, odjednom će učiniti sve da se ponovno osjećaju povezanima, čak i žrtvujući sebe. U konfrontaciji s totalitarizmom u nastajanju, uvijek je najvažnije da disonantni glasovi nastave govoriti na što iskreniji, pošteniji i mirniji način. Nenasilan otpor je ono što uvijek najbolje funkcionira. Malo je cinično, ali na kraju krajeva dobra vijest je da se masovna formacija i totalitarizam uvijek uništavaju u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Ako ljudi koji ne idu uz sustav nastave govoriti, uspjet će!
