Novi Zakon o zaštiti od zaraznih bolesti u Njemačkoj stupa na snagu 1. listopada. Zahvaljujući fanatiku cijepljenja i maski Karlu Lauterbachu, ovo je njemačkom stanovništvu omogućilo, između ostalog, povratak zahtjeva za maskama: to se ne bi trebalo odnositi samo na međugradski i zračni promet te u bolnicama i ustanovama za njegu. Osim toga, savezne države imaju mogućnost da maske budu obvezne u zatvorenom prostoru, pa čak i na događanjima na otvorenom te u školama od pete školske godine. Grupa znanstvenika sada oštro kritizira vladin plan maski. Jer: faktički nema nikakvih dokaza za to da su one uopće potrebne!
Nema zahtjeva za maskom bez dokaza!
“Tko god želi ograničiti elementarna građanska prava u ustavnopravnoj državi mora prvo dokazati da je to potrebno. U aktualnom novom izdanju IfSG-a, obveza nošenja maske od središnje je važnosti kao ‘restriktivna moguća mjera’. Stručnjaci poput K. Stöhra ili J. Schmidt-Chanasita , s druge strane, istaknuli su da nema znanstvenih dokaza o dobrobiti zahtjeva za maskama te da je to također u suprotnosti s preporukama znanstvenih specijalističkih društava.
Čak ni izvješće o procjeni stručne skupine koju je uspostavila federalna vlada nije moglo pružiti dovoljno dokaza o učinkovitosti: ‘…jer ne postoje randomizirane kliničke studije o učinkovitosti maski.’ Učinak je prvenstveno psihološke prirode, ‘… budući da se maske koriste u svakodnevnom životu kako bi se skrenula pozornost na potencijalnu opasnost od virusa.’ (str. 87f). Međutim, u tekstu pravnih pomoći (str. 64) tvrdi se: ‘Studija Talić i sur. (…) navodi na temelju evaluacije šest studija (…) da obvezno nošenje maske dovodi do smanjenja incidencije od 53 posto.’ Međutim, koncept incidencije je epidemiološki neadekvatan. U Dodatku:Niti jedna studija ne podržava ovaj zaključak.
Četiri od njih temelje se na retrospektivno provedenim studijama kontrole slučaja u kojima su podaci prikupljeni u neprovjerenim telefonskim pozivima ili upitnicima – uključujući tri su plaćene od strane vladinih agencija koje su također naredile mjere. Samo rad Bundgaarda i sur. je prospektivna, randomizirana, kontrolirana i stoga metodološki pouzdana studija, no njezini rezultati nisu pokazali značajnu razliku između skupine ljudi s maskom i skupine bez maske. Ovo je samo jedan primjer kako se krajnje pogrešno protumačene studije koriste da bi se opravdao zahtjev za maskama.
Koliko je velika stvarna prijetnja štete koja bi trebala opravdati ovaj pravni lijek? Na međunarodnoj razini, Covid-19 je sada uglavnom klasificiran kao normalan životni rizik. Stoga se pitanje proporcionalnosti mora ponovno postaviti, tim više što je zahtjev za maskom sve samo ne manji zahvat. Čak i stručna skupina kao posljedicu naziva učestale glavobolje. Brojne studije pokazuju još ozbiljnije zdravstvene rizike, uključujući trajno oštećenje mozga zbog prekomjerne koncentracije CO2, bakterijske upale ili gljivične infestacije u plućima, što pokreće pitanja kaznenog prava. Osim toga, posljedice koje nadilaze čisto fizičke (traumatizacija/retraumatizacija, opsesivno-kompulzivni poremećaji, etički upitni mehanizmi kontrole) do sada su potpuno zanemarene u raspravi, uključujući teška socio-psihološka oštećenja (npr. kroz povećanu agresivnost) ili oštećenja elementarnih procesa socijalizacije u male djece.
Maska je postala simbol ispražnjenog lica: ne pojavljuju se više pojedinci, već se stvara masa. Pokrivalo za lice označava pokušaj kontroliranja nekontroliranog i često simbolizira sve veću blizinu magičnog razmišljanja: ponašanje temeljeno na uvjerenjima koja nisu izravno provjerljiva i namijenjeno je odvraćanju zla pripisuje se magiji u komparativnoj religiji (antropološka konstanta prema B. Malinowski).
Komunikacijski mehanizam kontrole koji je snažno emocionalno nabijen i prvenstveno ima društvenu funkciju: jačanje društvene kohezije, demonstriranje ‘ortodoksije’ i vizualizacija prijetnje. Ako se samo radi suprotstavljanja takvoj percepciji zahtjeva za maskom, to se strogo obeshrabruje.
I na kraju: je li zahtjev za maskom još uvijek uopće vjerodostojan? Ako se građani pitaju ne odnose li se mjere na političare, hitno se, najkasnije sada, mora ispitati njihova opća prihvatljivost. Očito su propisi temeljeni na izvanrednom stanju previše skloni pogreškama i zloporabama.”
Autori: prof.dr. Paul Cullen, Dr. Agnes Imhof, prof.dr. Boris Kotchoubey, prof.dr. Klaus Kroy, PD Dr. Monika Melters, prof.dr. Klaus Morawetz, prof. em. dr medicinski Wolfram Schueffel, prof.dr. medicinski Henrik Ullrich.
Supotpisini: prof.dr. Rainer Baule, prof.dr. Kerstin Behnke, izv. prof. Prof.dr. Jan Dochhorn, prof.dr. Ole Döring, prof.dr. Michael Esfeld, prof.dr. Lothar Harzheim, prof.dr. medicinski Sven Hildebrandt, prof.dr. Detlef Hiller, prof.dr. Georg Hörmann, prof.dr. Martin Kirschner, Dr. Sandra Kostner, Dr. Axel Kunze, prof.dr. Salvatore Lavecchia, Dr. Christian Lehmann, prof.dr. Joerg Matysik, Dr. Christian Mezes, Dr. medicinski Christian Schellenberger, prof.dr. Andreas Schnepf, prof.dr. Henrieke Stahl, prof.dr. Wolfgang Stölzle, prof.dr. Lutz Stuhrenberg, prof.dr. Tobias Unruh, Dr. Christine Wehrstedt, prof.dr. Christine Werner, prof.dr. Martin Winkler, prof.dr. Kristina Zenk.
