Čini se da je ovaj stav općenito nastao iz frustracije. Ljudi uče što se događa s našim svijetom i počinju uviđati kako bi bilo lako promijeniti stav da nije činjenice da su naši vladari tako pohlepni i megalomanski, a da je javnost tako pokorna i tako lakovjerna. Prihvaćaju propagandu koja ih gura da prihvate status quo sustave, a onda bivaju frustrirani. Frustrirani čovječanstvom koje jednostavno ne dolazi k sebi, čak ni sa svim dokazima pri ruci.

Ta se frustracija često pretvara u gađenje kada ljudi otkriju da ne samo da drugi ne vide ono što oni vide, nego i aktivno izbjegavaju gledati u to, čak i ako im na to ukažete. Možete dokazati pokvarenost i neodrživost politike statusa quo i svemoćnu, ekološku izopačenost oligarhijskog imperijalizma – stavljajući to ravno pred njih – i oni će pronaći izgovore da se ogluše na sve što im pričate.

Jedan od načina da se nosite s psihološkom nelagodom ove situacije jest da se pokušate emocionalno distancirati od nevolje čovječanstva i reći: „Dobro, nema veze. Neka čovječanstvo uroni u distopiju i Armagedon. Što se prije dogodi, to bolje. Zaslužujemo to.“

I razumijem taj osjećaj, ali reći da čovječanstvo zaslužuje uništenje – zvuči mi kao reći da ovisnik o drogama zaslužuje uzeti preveliku dozu.

Ovisnik o heroinu nema potpunu kontrolu nad svojim postupcima; da ima, jednostavno bi to prestao činiti, jer zna iz javnih saznanja kao i iz vlastitog opažanja da je to pogubna navika. Ovisnost se opisuje – barem od strane bilo koga čijim se umom isplati baviti – ne kao osobni izbor, već kao bolest. Kao i kod svake druge bolesti, ovisnost je stanje koje je izvan vaše kontrole jer je na neki način preuzelo vaš operativni sustav protiv vaše volje.

Čovječanstvo kao cjelina je otprilike u istom čamcu. Imamo uvjete koji nas tjeraju da se ponašamo na autodestruktivan način, a na papiru bismo svi tehnički mogli samo kolektivno promijeniti kurs, čak i ako nas nekoliko oligarha i upravitelja carstva pokuša zaustaviti. Ali ne, jer to ne možemo kontrolirati.

Oni s problemom zlouporabe opojnih droga koriste je zato što ne znaju kako se osjećati dobro bez te tvari, a ako ikad prevladaju svoju ovisnost, na kraju će otkriti da je to zato što su u njima postojale nesvjesne sile koje su iskustvo trijeznog života učinile nepodnošljivim.

Sile kao što su psihološke sklonosti rođene iz traume, uskraćenosti ili disfunkcije ranije u životu, sklonosti koje se mogu manifestirati kao iskustva poput depresije, tjeskobe ili samoomalovažavanja, koje postaje preteško podnijeti bez preferiranih sredstava.

Ljudsko ponašanje podjednako je vođeno nesvjesnim silama na kolektivnoj razini, ali umjesto traume iz ranog djetinjstva, govorimo o cijeloj našoj evolucijskoj povijesti, ali i povijesti civilizacije.

To je smiješna situacija, ako bolje razmislite. Priča o životu na ovom planetu govori o organizmima koji se dovoljno dugo trude da izbjegnu biti pojedeni kako bi se razmnožili, a naša je vrsta posrnula iz tog užasnog stanja sa svim istim reakcijama na strah i hormone stresa, a sada ste odjednom u uredskom prostoru s ubrzanim srcem, kao da bježite od sabljastog tigra, jer čujete kako vas Janice iz računovodstva ogovara.

Dinamiku jedi ili budi pojeden teško je narušila pojava nove vrste s brzo razvijenom moždanom korom i iznenadnom sposobnošću apstraktnog razmišljanja, a sav taj strah i stres prenosili su se s generacije na generaciju, ispreplićući se s ovim dodanim novim elementom mišljenja, jezika i pripovijedanja. Tako su se pojavili društveni konstrukti religije, vlade, hijerarhije i obiteljskih struktura moći, svi rođeni uglavnom iz primitivne želje za kontrolom i dominacijom temeljene na strahu koju nosimo sa sobom od naših evolucijskih predaka, koji su živjeli na drveću kako bi se sakrili od grabežljivaca.

Roditelji koji su bili traumatizirani od svojih roditelja prenijeli su svoju traumu na vlastitu djecu jer su se zbog te traume počeli ponašati traumatizirano, a i ta su djeca svoju traumu prenijela na svoju djecu. Povrh ove male generacijske traume bile su stvari poput ratova, ropstva, tiranije, kolonizacije i genocida, koje su traumatizirale cijele populacije, a ta se trauma također prenosila s generacije na generaciju.

A onda smo se pojavili mi. Mi, ljudi koji sada žive. U tome smo rođeni. To je val u koji smo uplovili. I taj val još uvijek traje.

I pitamo se zašto su svi tako disfunkcionalni i autodestruktivni.

Nikada zapravo nismo ni imali priliku izgraditi zdrav svijet. Naši preci prošli su put od bježanja od oštrozubih čudovišta preko spaljivanja vještica i heretika do borbi u svjetskim ratovima, do rođenja nas, a taj val straha i kaosa je bez borbe prešao u našu vlastitu psihu i u psihu svih ostalih na ovome planetu. Kad vidite odakle dolazimo i kako smo došli ovdje, nevjerojatno je da smo uopće funkcionalni takvi kakvi jesmo.

I to je ono s čim imamo posla ovdje. Naslijeđe traume koje se proteže u nesagledivo golemo vremensko prostranstvo, inkarnirano u sadašnjem obliku približno osam milijardi homo sapiensa. Kad umanjite ovu predodžbu i pogledate širu sliku, teško je pronaći stvarnu krivnju bilo gdje, kod bilo koga. Čak i oni najzlostavljaniji i najtraumatiziraniji među nama to ne mogu.

Svakako je u našem zajedničkom interesu imobilizirati svakoga čije su tendencije opasno destruktivne. I svakako će utvrđivanje krivnje i odgovornosti za nedjelo biti važan dio širenja ljudske svijesti i stvaranja zdravog svijeta, jer moramo razumjeti kako i zašto stvari idu po zlu prije nego što možemo riješiti svoje probleme. Ali čak i oni najdestruktivniji među nama jednostavno nose nasljeđe traume, koja je odjekivala kroz generacije iz dubina pretpovijesnog života.

Razmislite o nekoj grešci koju ste napravili u prošlosti. O nekoj groznoj grešci zbog koje se naježite svaki put kada na nju pomislite. Ne biste ponovili tu grešku na isti način, zar ne? Naravno da ne, jer sada znate stvari koje tada niste znali. Sada ste svjesni stvari kojih prije niste bili. Ovisno o tome koliko ste sada svjesni u odnosu na to koliko ste bili svjesni tada, mogli biste ponoviti slične pogreške na slične načine, ali ne biste namjerno ponovili potpuno istu pogrešku da ste imali priliku. Na taj naizgled neznatan način vaša se svijest proširuje.

To je sve što negativno ljudsko ponašanje u konačnici jest: to su pogreške učinjene zbog nedostatka svijesti. Nedostatak empatije, nedostatak vedrine, nedostatak informacija, nedostatak uvida, nedostatak znanja da postoje bolji izbori, nedostatak percepcije onoga što se stvarno događa u svijetu, nedostatak razumijevanja svih načina na koje propaganda s nama manipulira da služimo interesima moćnih – sve su to samo različite vrste nesvijesti. Različiti načini na koje čovjek ne može ispravno percipirati stvarnost.

U ovom kovitlajućem, kaotičnom plimnom valu evolucijske traume u kojem smo svi rođeni, jedina stvar nad kojom doista imamo ikakvu kontrolu jest hoćemo li bezumno ponavljati naše uvjetovane obrasce ili ih osvijestiti. Ali čak i to je uvelike ograničeno količinom svijesti kojoj u to vrijeme imamo pristup; mnogi ljudi psihološki samo gaze u vodi i često nemaju vremena zastati i razjasniti vlastite unutarnje procese. Mnogi ljudi jednostavno slijepo posrću, a to u konačnici nije ništa više njihova krivnja nego sljepoća istinski slijepe osobe.

Na kraju smo svi nevini. Opet, naravno, moramo podići svijest o dijelovima čovječanstva koji su krivo skrenuli – o ratnim zločincima, plutokratima i upraviteljima carstva i svim drugim zlostavljačima i zlostavljačkim sustavima koji ih uzdižu. Ali ispod tog blještavog bljeska svjetlosti također može ležati duboko suosjećanje i razumijevanje, rođeno iz jasne vizije o tome kako smo uopće dospjeli ovdje.

Na kraju, svi dajemo sve od sebe dok se vozimo dinamikom lanca događaja, koji je daleko izvan naše kontrole, protežući se kroz vrijeme sve do Velikog praska. Svatko igra s jadnom rukom koju mu je pružio uzburkani metež evolucije i povijesti dok se bore sa zagonetkom smrtnosti u malom plavom svijetu nedokučive ljepote koji juri kroz svemir koji nitko od nas ne razumije.

Budimo nježni jedni prema drugima.