Elia Pekica Pagon – Danas vrijedi pravilo – Ako nisi umrežen, zaboravi na ovozemaljski uspjeh


Svaki je čovjek-pauk danas već umrežen s ostatkom svijeta na razne načine: preko raznih fondova, odbora, centara, udruga, udruženja, podružnica, družbi, društava, unija, stranaka, područnih ureda, stožera, jedinica, zajednica, zborova, vijeća, sudova, zaklada, studija, razreda, krugova, korporacija, institucija, političkih stranaka, agencija, loža, redova, veleredova, bratstava, sestrinstava, sekti, klubova, zavoda, instituta, učilišta, komora, savjeta, sindikata, mrežnog marketinga…

Gotovo svaki čovjek na svijetu danas je na neki sebi svojstven način već zadobio osobine lokalno ili globalno umreženog pauka, postavši članom nekog od spomenutih mrežnih programa na lokalnoj ili globalnoj razini, s naslova obrazovanja, vjere, hobija, ideologije, sporta, politike, humanitarnog djelovanja, novčanih ulaganja, rada ili pukih korporacijskih i institucionalnih birokratskih lanaca.

Čovjek samim svojim rođenjem postaje mali polu-čovjek, polu-pauk, osuđen na pravila mreže koja nije skrojio i za čije vrline i mane nije i ne može biti odgovoran, ali on bez obzira na to ipak postaje jedan od članova-potpisnika tih pravila. Svatko mora biti evidentiran. Što je čovjek u globalizacijskom smislu ambiciozniji, to će biti umreženiji, to će više nalikovati čovjeku-pauku i biti članom što više društava i organizacija, jer u suvremenom svijetu visoki stupanj umreženosti jamstvo je ovozemaljskog uspjeha.

Netko bi mogao pomisliti da je spomenuta vještina umrežavanja sasvim prihvatljiva, da u tome nema ama baš ništa loše i ja bih se složila s tim kada ne bih sumnjala u kvalitetu te suvremene umreženosti koja spaja ljude na razini istih težnji, interesa i opredjeljenja, ali ne i na razini ljudskosti.

Jer, čim tog zajedničkog interesa nestane, pucaju sve niti paukove mreže koja je vezala određenu skupinu ljudi i oni se u trenu više ne poznaju, iako su još do jučer težili nekim zajedničkim ciljevima.

Pitajmo se, stoga, što će se, primjerice, dogoditi kada paučina nekog interesa iščezne, kada neke grupacije nestane, kada se mreža prekine i kada nekome od naših dojučerašnjih su-umreženika pristupimo kao čovjek čovjeku? Hoće li nas taj čovjek uopće moći čuti, vidjeti i razumjeti?

Sveobuhvatne paučine našeg suvremenog postojanja toliko su nas opteretile interesnim umrežavanjima da svako drugo, pa čak i ono puko ljudsko druženje smatramo gubljenjem vremena. Nove udruge niču iz dana u dan, nove zaklade za nešto, novi centri za nešto, novi zavodi, odbori, nove prigode za umrežavanje, tko bi ih sve mogao nabrojati. To je nemoguće.

Njihovi su nazivi i smiješni i žalosni istodobno, gotovo groteskni, da ne kažem apsurdni. Globalna paučina od nas traži iz dana u dan sve veću globalnu dosjetljivost – da se sjetimo nečega čega se još nitko nije sjetio i što će privući što veći broj članova. Još malo pa se nećemo moći ni nasloniti na vlastiti prozor ako ne budemo članovi Zbora naslanjača na prozore.

Nećemo moći u šetnju ukoliko ne budemo plaćali članarinu Centru za zaštitu šetača, nećemo moći ni međusobno razgovarati ukoliko se ne učlanimo u Razgovorno vijeće samostalnih i slobodnih sugovornika. Čim netko dobije neku dijagnozu, odmah dobije i preporuku doktora za učlanjenje u udrugu pacijenata s istim zdravstvenim problemima.

Visoko pozicionirani poslovni ljudi imaju svoje mreže, vjerski fanatici svoje, lopovi imaju svoje, masonerija svoje, kao i obespravljeni, diskriminirani pojedinci, društveni odmetnici koji pri dnu društvene ljestvice pletu svoje mreže sa svojim supatnicima. Postavlja se pitanje: Kome od tih bezbrojnih udruženja pristupiti i zbog i u ime čega? U čiju mrežu ući? Mreže su nepisana pravila suvremenog ovozemaljskog uspjeha. Nažalost.

A, ono što je najžalosnije je to da unatoč sveprisutnom umrežavanju otuđenje među ljudima na onoj temeljnoj ljudskoj razini nikada nije bilo veće. Sve su te mreže umjetne. Ali, ljudima očito puno znače društvena priznanja od strane njihovih suputnika i braće i sestara po statusu, ideologiji i tome slično.

Važne su im etikete koje ih združuju i na temelju kojih će upirati prstom u vlasnike etiketa koje se razlikuju od njihovih. Raznolikost nije u modi. U modi je udruživanje sa sebi sličnima, kako bi se ljudi ogradili od onih od kojih se po bilo kojoj osnovi razlikuju. Zbog čega su ljudi takvi? Zbog čega teže etiketiranju i umrežavanju s ljudima koji na sebi imaju istu etiketu kao i oni? Ovisni su o simbolima, znakovlju, u prijevodu – o želji za bilo kakvim razdvajanjem od drugih i drugačijih ljudi.

Zbog čega im smetaju razlike među ljudima? Tko tu koga ugrožava? Zbog čega na različitost nisu u stanju gledati kao na raznolikost koja je u biti naše bogatstvo? Jer, svatko od nas ovome svijetu donosi nešto drugo, a svi zajedno činimo raznobojni mozaik ovoga svijeta. Bilo bi divno kada bi taj mozaik svaki kamenčić cijenio kao jednako vrijedan doprinos raznolikosti ovoga svijeta.

Ulaznica u neku mrežu, bilo koju, uvijek ima neki predznak u obliku etikete koju ti društvo prišije, pa na temelju te etikete bivaš smješten u određenu ladicu. Ovdje imamo mješavinu vješto isplanirane društvene segregacije i stigmatizacije. A, svako etiketiranje i obilježavanje vodi u stalno u neke nove društvene podjele koje onemogućavaju ljudima druženje na razini iskonske ljudskosti, lišene svih predrasuda.

Ljudi su postali opsjednuti svojim paučinama koje lelujaju na lokalnom povjetarcu i globalnom vihoru bojeći se da se slučajno neka nit te paučine ne prekine. Ljudi žive u stalnom strahu od pucanja njihovih interesnih mreža. Pletući robovski marljivo svoje paukove mreže, ljudi prestaju plesti one prirodne mreže, one prave, iskrene međuljudske odnose s ljudima kojih se sasvim svjesno odriču u ime Paučine koja nam je svima nametnuta kao imperativ uspjeha.

Preko Paučine dobivaš šansu biti podoban čovjek – pauk. Bez nje si nepoželjan i opasan, samo zato jer si slobodan, jer nisi zarobljenik neke Mreže. Mreža svoje umreženike drži u šaci, moraju misliti glavom Mreže, a zauzvrat im ispunjava želje i pomaže im u karijeri.

Dakle, za uspjeh bilo čega i bilo kojeg projekta danas je potrebno biti čovjek-pauk s gusto ispletenom mrežom uvijek punom novoulovljenih insekata. Ta interesno mrežna poznanstva, kao i te ‘časne’ funkcije koje se dijele nekim ljudima u raznim udrugama i institucijama, iz priloženog se vidi, samo su privid nečije moći s pritajenom gladi domicilnog pauka za plijenom. Ljudi su ljudima plijen.

Insektoidni ljudi postaju lovina ljudima-paucima, jer što je čovjekolika paukova mreža bez lovine. Ona s njom postaje još gušća, a i njezin vlasnik-pauk mora misliti, osim na svoj paukoliki ugled – i na svoj opstanak u smislu primarnih potreba prehranjivanja sebe i svojih najbližih.

Pitam se, kako ti ljudi-pauci uopće stignu bilo što drugo raditi od silnog umrežavanja i neumornog lova uvijek novih članova u svoje mreže? Stvarno ne znam koliko sati ima njihov dan. Zašto ne bismo prkosili tim uvriježenim pravilima i pokušali uspjeti bez prisilnog i stalnog umrežavanja? Ne bi li ono trebalo biti spontano i događati se, onako usput?

Priđe li nam danas netko s namjerom upoznavanja (čitaj: umrežavanja), svatko se od nas pita o čemu se zapravo radi: o umrežavanju na razini čovjek-pauk s čovjekom-paukom, o pozivu čovjeka-pauka čovjeku koji još uvijek u nekom segmentu nije postao čovjek-pauk – da pristupi njegovoj paukovoj mreži, ili o pokušaju čovjeka-pauka da nas ulovi u svoju mrežu kao i ostale insekte, u svrhu iskorištavanja nekog resursa iz naše domene djelovanja, posjeda ili poznanstava?

Sve u svemu, čini mi se da su ipak još uvijek najprirodniji susreti između ljudi koji osim ove osnovne mreže evidentiranog postojanja nisu tako lakomisleno ispleli kojekakve mreže oko svijeta i ne boje se postojanja bez njih.

Volim ljude koji nisu ovisni o umrežavanju. To su oni ljudi koji vole raditi nešto što vole, koji vole živjeti na neki svoj način, a ne na način koji im propisuje neka mreža, koji vole uživati u životu kao takvom bez obzira na pravila i zakonitosti nekog udruženja ili kulta kojem pripadaju i družiti se s ljudima bez ikakvih interesa i bez tog sveprisutnog predumišljaja umrežavanja koje se od njih po globalnom diktatu na neki skriveni način očekuje. Najljepša mreža od svih mreža je mreža ljudskosti koja nas sve povezuje nevidljivim nitima samim time što smo tu gdje jesmo – jedni uz druge na ovom čudesnom putovanju zvanom život… Nije li to dovoljno?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp