Nosimo kamenje odgoja, sredine u kojoj živimo i svega onoga što su nas učili, tjerali na prihvaćanje određenog ozračja u kojem smo živjeli. Džungla je puna opasnosti, prepreka i zadrški. To je put koji se mora iskrčiti. Prepreke smo postavili mi sami ili smo neodgovorno dopustili da nam ih drugi postave.

Toliko smo se trudili da postanemo ozbiljni i odgovorni. Najveća kastracija našeg cjelokupnog bića se desila, jer smo se trudili biti prihvaćeni od sredine u kojoj živimo. Da ne bismo postali izopćeni, neprihvaćeni ili čudaci koje će drugi osuditi jer su drugačiji.

Pri tom smo zaboravili na djetinju radost, na zdravi humor i na pogled u bolje mogućnosti. Trošimo svoje vrijeme na preživljavanje, na nezdrave odnose s ljudima i često činimo jalove stvari samo zato da se uklopimo u sredinu koja nam u konačnici uopće ne odgovara.

Uzaludno trošenje vlastitog bića na svijet u kojem se i ne treba biti. Svijet koji treba očistiti.

Shvaćajući kako ljudi uvijek i baš uvijek govore i čine sebe, a ne druge, činimo veliki korak u toj džungli. Shvaćajući izgradnju sebe, raščišćavamo svoj vlastiti put. Realno gledajući, nikoga baš i nije briga ni za koga.

U životu možemo imati samo par osoba kojima je stvarno stalo do nas. Pri tom se moramo upitati, koliko je nama stalo do njih.

Realna situacija u mom vlastitom životu: stalo mi je do roditelja, vlastite djece i par prijatelja. Do svih ostalih mi je stalo u puno manjoj mjeri ili ni u kakvoj… Možda okrutno zvuči, ali istina i jest često okrutna…

Odnose s ljudima je najlakše procijeniti po jednoj jednostavnoj stvari: odnos je zdrav, ako možemo biti potpuno iskreni s tom osobom. Ako ne možemo iz bilo kojeg razloga biti golo iskreni, taj odnos je uvjetovan svime i svačime što nismo mi. Ili je to neki interes, ili poremećaj osobnosti ili nehrabrost reći nekome “ne”. Strah zna poprilično uvjetovati iskrenost.

Nismo se puno promijenili otkad postoji pojam “društvo”. Svi faraoni i svi kraljevi, a danas su to “face” koje imaju moć, novac i vlast, su zapravo neprirodno postavljeni na takve pozicije moći. Uvedena su određena pravila po kojima se moramo ponašati, a osnovno oruđe za takvu uspostavu je strah. Strah od gubitka nečega. Položaja, novca, lažne sigurnosti ili glave. To je neprirodno. I tu se mora jako puno lagati. Puno se pretvarati da smo nešto što uopće nismo.

Naravno, svatko je “kriv” sam za sebe, jer mjeri, kalkulira i sam sebe prodaje. U svakodnevnim odnosima je to potpuno isto. Netko se osjeća kao kralj, superioran ili bolji od drugih. Drugi se osjećaju inferiorno, podređeno ili manje vrijedno. Ljudi šute roditeljima, djeci, supružnicima, kolegama, suputnicima u tramvaju, prolaznicima na cesti. Glume i glumataju nešto što nisu. I to se smatra normalnim, a u potpunosti je neprirodno. I donosi tešku posljedicu za svakog od nas: gubitak sebe.

Gubitkom sebe se gubi sve. I ono dobro i potrebno, što život donese, više nema svoju snagu, svoju boju, okus ili miris. Gubi se sve. Nakon toga, dolazi bolest. Manifestira se u tijelu ili psihi. Ovo je društvo poprilično bolesno. Lijek nije u bočicama. Lijek je u iskrenosti, oprostu sebi i drugima, lijek je otpuštanju prošlosti. Lijek je u pozitivnim mislima i osjećajima.

I u otpuštanju emocija.

Imamo pravo izbora kako ćemo se osjećati i na koji ćemo se način probijati do samih sebe.

Donositi odluke za vlastitog sebe je istovremeno i odgovornost prema samome sebi. I nije bitno sviđa li se to nekome ili ne. I taj ima pravo na vlastito mišljenje.

Bitno je da se sviđamo sami sebi. Da znamo prihvatiti i vlastitu krizu i vlastiti pad. Bitno je da se znamo izboriti za uspon. Svaki uspon donosi posebnu slast. Potvrdu da možemo sve ako to želimo.