Dorta Jagić – Samoća ima zvuk baršuna i kontrabasa


Nekidan mi je neznanka rekla da sam joj upala u oči kao sama. Što je? Kao da sam bezuba. Samoća valjda liči na šuplja usta, nemaš u koga ili što zagristi. A život je hranjenje nečim. Ne znam, ali mene učas pregazi sjena drugog bića. Sjena i želja nekih ljudi je 10 tona teža od njihova tijela.

Zar ne moramo protiv rana kao protiv štetočina, ljubi sebe pa onda bližnjega svoga. Samoća mi razmiče granice, u starim brdima vidim brda koja prije nisam vidjela, u srcu mi zvoni za veliki odmor, samoća ima zvuk baršuna i kontrabasa, vedri udarci u limeni bubanj. Volim ljubav, ali ne volim “kompromise”, za mene to je nešto nalik rupi u zakonu, nešto pogodno za lopovluke.

Zajednica dvoje: spojenost s drugim bićem kao tvrd kalup za vlastito tijelo u vremenu. Lijepa, beskrajna priča. Udvoje zajahati vremenski pravac, dobiješ strijelu koja probija aortu usamljene, nesigurne budućnosti. No fiziku nedostižne budućnosti za neke od nas dokazao je Tantal.

Dvoje, znači naslagati čvrste, sigurne dane u redove, kao šest metara drva za zimu. Okupiti se oko “mene i tebe” kao oko ognjišta i šaputati priče o zajedničkim planovima. No često u ljubavi postoji želja za sljedbeništvom, za vezom tajnom i bezumnom, nalik sekti. Stargate. Ma kakav rast, bude implodiranje, želja za potpunim predanjem i stradanjem. Topla je maternica zajedničke propasti, jer rana žuri rani.

Rane se traže. Iz rana se diže aromatična magla, kao mošus, zov na parenje, rana žuri rani. Rane se privlače da bi se umnažale, da bi sav svijet prekrile i planet se nazvao Rana. Pavle je rekao volio bih da ste svi kao ja sami, da ne budete razdijeljeni.

Zlodusi žvaču ranu kao gumu od ljudskog mesa. Žele uvijek sjediti za stolom i jesti, a ti budeš stol i hrana.

Slobodna volja je često sila zamaha greške i vrati te na početak gdje treba ponoviti neke pačje škole. Sila slobodne volje je težak vjetar koji bira jug a ti bi sjever, slobodna je volja kao plišana zmija oko svakog omotana. Vidi vrtlog svih života sa njihovim slobodnim voljama. Vidi, oluja susjeda, tuča i uragan prijatelja, svi se vrte i bore za izlaz iz sile prošlih izbora i odluka.

Sila slobodne volje može ipak biti dobar rasplet i ubojstvo đavla papagaja. Za neke, ljubav da, ali kad bi na svakog čovjeka došla tri psihijatra, dva socijalna radnika, pet razgovora s omrzlim roditeljima i četiri anđela ratnika i čuvara.

Sjedi čovjek uz obalu stola i puši. Sjedi čovjek, ima pištolj kod srca i njime buši rupe u ljudima. Sjedi čovjek i ne vjeruje u sebe, ne vjeruje očima. Ali vjeruje tebi. I diže se i ode. I bude rana sarma oko mnogih zamotana.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp