Transhumanizam je postao nova religija postmodernog vremena


Svjedoci smo rađanja nove vjere. To nije teistička religija. Doista, za razliku od kršćanstva, judaizma i islama, ona zamjenjuje osobni odnos s transcendentnim Bogom u kontekstu vjernika gorljivim i radikalno individualističkim prihvaćanjem ogoljene materijalističke osobne rekreacije.

Štoviše, za razliku od ortodoksnog kršćanskog, judaističkog i islamskog uvjerenja da su ljudska bića sastavljena i od materijalnog tijela i od nematerijalne duše – i da su oboje važni – pristaše nove vjere shvaćaju da imamo tijelo, ali ono što je stvarno važno jest uma, što se u konačnici svodi na puku kemijsku i električnu izmjenu. Doista, suprotno kršćanskom pogledu na postojeći raj ili, recimo, budističkom pogledu na svijet kao iluziju, nova vjera inzistira na tome da je fizičko sve što je bilo, jest ili će ikada biti.

Takvo razmišljanje vodi u nihilizam. Ovo je mjesto gdje nova religija ostavlja za sobom prošle materijalističke filozofije, nudeći svojim sljedbenicima nadu. Dok tradicionalni teizam obećava osobno spasenje, nova vjera nudi izglede za spasenje kroz radikalno produljenje života postignuto pomoću tehnoloških primjena – postmoderni obrat, ako hoćete, obećanja vjere o vječnom životu. 

Ova nova religija poznata je kao “transhumanizam” i vrlo je popularna među novim bogatašima Silicijske doline, sveučilišnim filozofima, te među bioetičarima i futurolozima koji traže udobnost i dobrobiti vjere bez popratnih odgovornosti slijeđenja dogme, traženja oprosta, ili okajanje za grijeh — strani koncept transhumanistima. Doista, transhumanizam je religija našeg postmodernog vremena.

Transhumanistički proroci predviđaju nadolazeći neo-spasenički događaj poznat kao “Singularnost”

Transhumanizam daje dva ključna obećanja. Prvo, ljudi će uskoro steći povećane sposobnosti, ne kroz duboku molitvu, meditaciju ili osobnu disciplinu, već jednostavnim uzimanjem tablete, inženjeringom naše DNK ili na drugi način iskorištavanjem medicinske znanosti i tehnologije za prevladavanje normalnih fizičkih ograničenja. Još uvjerljivije, transhumanizam obećava da će sljedbenici uskoro doživjeti, ako ne vječni život, onda barem neograničeno postojanje – na ovom svijetu, ne na onom – kroz čuda primijenjene znanosti.

Ovdje transhumanizam postaje istinski eshatološki. Transhumanistički proroci predviđaju nadolazeći neo-spasonosni događaj poznat kao “Singularnost” – točka u ljudskoj povijesti kada krešendo znanstvenog napretka postaje nezaustavljiv, dopuštajući transhumanistima da se ponovno stvore u vlastitoj mašti. Želite li imati viziju sokola? Uredite ga u nekoliko gena. Želite podići svoj IQ? Probajte moždani implantat. Želite li izgledati poput morža? Pa zašto ne? Različiti pokreti za različite ljude, zar ne?

Što je najvažnije, u postsingularnom svijetu sama će smrt biti poražena. Možemo regenerirati svoja tijela više puta kroz zamjenu kloniranih organa ili kriogeno zamrznuti svoje glave kako bismo omogućili eventualno kirurško spajanje na drugo tijelo. Međutim, najveća nada transhumanista je sačuvati svoje umove (opet, za razliku od duša) zauvijek osobnim učitavanjem u računalne programe. Da, transhumanisti očekuju da će na kraju živjeti neograničeno dugo u kibernetičkom prostoru, stvarajući vlastitu virtualnu stvarnost, ili možda, spajajući svoje svijesti s drugima kako bi iskusili višestruko biće.

Transhumanisti su odbacili svaku sugestiju da je njihov pokret oblik ili zamjena za religiju. No posljednjih se godina to poricanje sve više gubi. Na primjer, Yuval Harari, povjesničar i transhumanist na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, rekao je za Telegraph: “Mislim da će se vjerojatno u sljedećih 200 godina Homo sapiens unaprijediti u neku ideju božanskog bića, bilo putem biološke manipulacije ili genetski inženjering stvaranjem kiborga, dijelom organskih, dijelom anorganskih”.

Prema Harariju, ljudski izumi religije i novca omogućili su nam da pokorimo Zemlju. Ali s tradicionalnom religijom na Zapadu na izdisaju – i tko to može poreći? – smatra da su nam potrebne nove “fikcije” koje će nas povezivati. Tu na scenu dolazi transhumanizam:

Religija je najvažniji izum ljudi. Sve dok su ljudi vjerovali da se sve više oslanjaju na te bogove, mogli su biti kontrolirani. S religijom je to lako razumjeti. Ne možete uvjeriti čimpanzu da vam da bananu uz obećanje još 20 banana u raju čimpanzi. On to neće učiniti. Ali ljudi hoće.

Ali ono što vidimo u posljednjih nekoliko stoljeća jest da ljudi postaju moćniji i više im ne trebaju štake bogova. Sada kažemo: “Ne treba nam Bog, samo tehnologija”.

Ha! Stari stereotip bradatog kršćanskog fanatika u ogrtaču i sandalama s riječima: “Kraj je blizu!” zamijenili su transhumanistički prozelitisti poput autora Raya Kurzweila (poznatog Googlea) čiji je bestseler transhumanistički manifest naslovljen The Singularity Is Blizu.

Ne mogu zaključiti ovaj esej a da ne ukažem na apsolutno ključnu razliku koja se mora povući između transhumanizma i ortodoksnih vjera, posebice kršćanstva. Najviši ideal kršćanstva je ljubav. Sveti Ivan Evanđelist je napisao: „Bog je ljubav“. Krist je zapovjedio kršćanima da “ljube jedni druge kao što sam ja ljubio vas”. Stoga vjernici shvaćaju da kršćanski život zahtijeva oblačenje siromaha, posjećivanje bolesnika i zatvorenika itd. Jer, kako je Isus učio u priči o ovcama i jarcima, kada to činimo “najmanjima od ovih, meni učiniste”.

Nasuprot tome, najviša vrlina transhumanizma je inteligencija

Nasuprot tome, najviša vrlina transhumanizma je inteligencija, zbog čega je povećanje kapaciteta ljudskog mozga drugo najpoželjnije poboljšanje kretanja nakon pobjede nad smrću. Tako je New Scientist izvijestio da je transhumanistički poduzetnik Brian Johnson uložio 100 milijuna dolara u razvoj implantata za poboljšanje inteligencije. “Došao sam do inteligencije”, citira Johnsonova priča, jer “mislim da je to najdragocjeniji i najmoćniji resurs koji postoji.”


U svoj transhumanističkoj literaturi koju sam čitao, vidio sam malo interesa za povećanje ljudske sposobnosti da voli, osim najtjelesnijeg razumijevanja tog pojma. Možda je to zato što čak i grubi materijalisti shvaćaju da ljubav nadilazi aktiviranje neurona, približavajući nas božanskom onoliko koliko smo sposobni izraziti. Doista, nije slučajno što nam je drevni teist dao naš najdublji opis ljubavi:

Kad bih govorio ljudskim i anđeoskim jezicima, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal koji zveči. I ako imam dar proricanja i razumijem sve tajne i sve znanje; ako imam svu vjeru da premještam planine, ali nemam ljubavi, ništa sam. Ako dam sve što imam i ako dam svoje tijelo da se hvalim, a ljubavi nemam, ništa ne dobivam.


Ljubav je strpljiva, ljubav je draga. Nije ljubomorna, nije bahata, nije napuhana, nije bezobrazna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne misli na povrijeđeno, ne raduje se greškama, ali raduje s istinom. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada. Ljubav nikad nije u krivu.


Ni u jednom transhumanističkom manifestu nećete naći ništa tako duboko, smisleno i da, inteligentno kao što je ljubavni govor sv. Doista, čak i ako se na kraju pretvorimo u post-čovječanstvo, sve dok i ako eksponencijalno ne proširimo svoju sposobnost ljubavi – što je duhovna disciplina, a ne mehanički pothvat – nikada nećemo postati stvorenja kakva čeznemo biti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp