David John Sorensen – Oduvijek je bilo ljudi čiji je cilj bio zavladati cijelim svijetom


Ako pogledate povijest čovječanstva, vidjet ćete nešto izvanredno. Uvijek je bilo ljudi koji su imali za cilj vladati cijelim svijetom. Postojala su, na primjer, velika carstva Rimljana, Britanaca, Mongola i Španjolaca koji su vjerovali da mogu pokoriti cijelo čovječanstvo.

Od svih carstava, Rimsko Carstvo je možda najozloglašenije. Međutim, za vrijeme Rimskog Carstva dogodila se čudna stvar…nešto što nama danas može biti od velikog ohrabrenja! Ali prije svega moramo shvatiti koje je to vrijeme bilo.

Nemilosrdni vlastohlepni Julije Cezar osvajao je zemlju za zemljom, masakrirajući nebrojene ljude na najbrutalnije načine. Za zabavu, Rimljani su u cirkusu gledali kako žive ljude rastrgavaju izgladnjele divlje životinje. Možete li to zamisliti? Zamislite da mi u naše vrijeme svake subote odlazimo u veliku arenu radi zabave, gledati prestrašene ljude koji urlaju dok ih lavovi i medvjedi rastrgavaju na komade. To je neopisivo strašno, zar ne? Kao da to nije dovoljno loše, imali su i borbe gladijatora. Ovi su ljudi bili prisiljeni međusobno se boriti do smrti. Gomila je urlala od oduševljenja dok je jedan gladijator drugome odsijecao ruku ili mu zabijao mač u trbuh. Užasno. Tako su se Rimljani zabavljali.

Ako je netko počinio zločin, znali su što s njim učiniti: nasmrt ga pretući bičevima s kamenjem. Ti su bičevi doslovno parali ljudima kožu i meso. Zatim su tog čovjeka natjerali da vuče tešku drvenu gredu, koju je morao nositi na svojim razderanim leđima. Strašno. Tada je došao vrhunac mučenja: čovjeka su postavili na drveni križ i zabili su mu debele čavle kroz zapešća i stopala. Imamo li pojma kakvu je to užasnu bol prouzročilo? Zatim su tu osobu pustili da visi na križu, gdje nije mogao disati jer je visio na rukama. Da bi došao do daha, morao se podići na noge, koje su, međutim, bile probodene debelim čavlima. Boli koje su ovi ljudi pretrpjeli su prevelike za riječi i razumijevanje. To jednostavno ne možemo zamisliti. Ali Rimljani su željno uživali u tome. Pohlepno su to gledali. Bilo im je super zabavno. Cirkus, raspeća, javno mučenje, gladijatori koji se međusobno ubijaju, ratovanje…

Ovi Rimljani bili su najciviliziraniji i najobrazovaniji ljudi na zemlji u to vrijeme. Bili su vrhunac civilizacije. Nitko nije bio tako pismen i obrazovan kao oni. Ponosno su kročili lijepo popločanim ulicama impresivnih rimskih gradova. Veličanstvo i slava sjaše posvuda oko njih. Njihove elegantne haljine graciozno su im se spuštale preko ramena. Posvuda su bili prekrasni kipovi njihovih ratnih heroja i bogova. Nitko nije bio tako profinjen i razvijen kao Rimljani.

Oni su izmislili prve ulice, prvu kanalizaciju, prva kupatila i mnoge druge moderne užitke. Ali oni su bili krvožedne zvijeri, bez milosti. Htjeli su vidjeti krv. Željeli su čuti krikove užasa od ljudi koji su bili živi rastrgani. Jecaji umirućih gladijatora morali su odjeknuti. Nesnosni jecaji umirućih na križu. Čudovišta bez srca i savjesti.

Njihove brodove nisu pokretali motori. O, ne. Oni to nisu znali. Njihove ogromne brodove pokretali su robovi, osuđeni na neljudski život na dnu smrdljivih skladišta galija. Ruke i noge okovane čeličnim lancima. Bičevi su udarali po njihovim iscrpljenim tijelima praćeni njihovim urlicima i povicima njihovih beskrupuloznih tlačitelja. Mnogi su od njih umrli tijekom tih za njih nepodnošljivih plovidbi za vrijeme kojih ih se doslovno ubijalo bičevima, a ostali bi robovi morali nastaviti veslati, dok kraj njih je bio mrtvac.

Visoko civilizirano Rimsko Carstvo pokazivalo je ostatku barbarskog svijeta što je civilizacija. Jer izvan tog visoko razvijenog carstva bila je druga priča. Tamo su živjele prave zvijeri. Narodi koji nisu imali nikakvog razvoja. Jeli su se međusobno kao da je to normalno. Ponašali su se kao divlje svinje i bijesni psi. Koliko god Rimsko Carstvo bilo jezivo, sve izvan njega bilo je daleko gore. Ljudi su u prosjeku živjeli 40 godina. Nitko nigdje nije bio siguran. Zemlja je bila pakao.

Rimsko Carstvo nije bio jedini pokušaj opsjednutog, bestijalnog čovjeka da pokori cijeli svijet. Iz gotovo svake nacije pojavio se luđak u nekom trenutku i slijedio iluziju da postane najmoćniji čovjek na zemlji. Potpuna kontrola svemira oduvijek je bila suluda želja bolesno ambicioznih ljudi.

Međutim, usred užasnog Rimskog carstva dogodilo se nešto nevjerojatno. Usred društva bez slobode, bez ljudskih prava, bez pouzdane pravde, bez dobre medicinske skrbi, bez brige za siromahe, udovice i siročad, usred ove totalitarne diktature krvožednog vlastohlepnog despota rođena je beba.

Svi su znali da nema nade za bolju budućnost. Korumpirani, zli vođe Rima smjenjivali su jedni druge, često ubijajući jedni druge, izdaja je bila neprestana, a svaki je car bio monstruozniji od prethodnog. Herod se nije libio mačevima probosti tisuće novorođenčadi pred očima očajnički uplakanih majki. Zatim je tu bio car Neron koji je spaljivao žive ljude, poput baklji da osvijetle grad. Neron je bio zvijer koja je izazivala strahopoštovanje i kod najgorih demona, moglo bi se reći.

Bili su to vođe najciviliziranijeg carstva na svijetu. Možemo li samo zamisliti koliko je neopisivo strašno zlo bilo u to vrijeme? Vrijeme u kojem sada živimo je raj snova u usporedbi s dugotrajnim užasima prošlosti.

Usred te krajnje tame rođeno je dijete. Bez velike pompe, bez trube na glavnoj tržnici, bez pompe i velikih povorki po kamenim cestama. Ali uz bujno klicanje anđela koji su se potajno pokazali gomili besmislenih, jadnih pastira na otvorenom polju.

Usred kulture korupcije, bjesomučne žudnje za moći, zvjerske krvožednosti i kultova demonske magije bez presedana… gdje su ljudi mogli biti samo porobljeni i nitko nije imao nikakva prava… u tom paklu rođena je beba. I… sve se promijenilo.

Ova beba je odrasla i počela se kretati poput čudnog propovjednika. Govorio je stvari koje nitko nikada nije čuo. “Vrijeme je ispunjeno!” povikao je. “Došlo je vrijeme!” “Nema više odgode!” “Sada će se dogoditi!” O čemu je govorio? Što je najavio? “Kraljevstvo je Božje sada nad vama. Pokajte se i vjerujte ovoj velikoj vijesti!”

Kamo god je ovaj čudan propovjednik išao, činio je velika čuda. Nije se radilo ni o kakvim pametnim trikovima ili masovnoj hipnozi kakvu su činili rimski i židovski “čudotvorci” i “proroci”. Ovaj čovjek je činio prava čuda. Za njim su išle tisuće ljudi, jer je liječio sve bolesnike koji su mu dolazili sa svih strana. “Ovo je dokaz novog kraljevstva!”, uzviknuo je. “Ako ja izliječim ove ljude od njihovih bolesti i oslobodim ih od zlih duhova, tada je došlo k vama kraljevstvo Božje!”

Nitko nije razumio što je htio reći. Kraljevstvo? Sve što su mogli zamisliti kao kralja bilo je ono što su jedino znali: to je vojni heroj koji bez ceremonije ubija druge kako bi i sam postao najmoćniji. Jedino kraljevstvo kakvo su poznavali bilo je nasilje i moć.

“Ne, ne, moje kraljevstvo nije takvo!” reče ovaj čudni čovjek. “Moje kraljevstvo je potpuno drugačije. Ne koristim nasilje i ne tražim moć. Riječ je o Božjoj vladavini u vašem srcu. Da naučiš iskusiti njegovu ljubav i tako postaneš dijete Božje. Radi se o tome da trebate naučiti voljeti i služiti jedni drugima. Brinuti se za siromahe. Ne tražite moć za sebe. Naprotiv, budite najponizniji i služite drugima.”

Kako bi pokazao što misli, učinio je nešto vrlo bizarno. Nakon što su on i njegovi sljedbenici cijeli dan hodali po prašini prljavih ulica, gdje psi, deve i koze slobodno vrše nuždu i uriniraju, gdje je metla rijetko dolazila, ovaj propovjednik se poklonio. Kleknuo je pred ljudima koji su ga slijedili i počeo golim rukama prati njihove smrdljive, ljepljive, prljave noge. “Ovo je ono što mislim!” rekao je. “Ovo je moje kraljevstvo!” Nitko nije razumio. O čemu je ovaj čovjek govorio?

Pridružilo mu se nekoliko borbenih ljudi. Znali su obećanja svetih spisa. Doći će Mesija i oslobodit će ih od tlačenja stranih naroda, Rimljana. Obnovit će njihovu zemlju i učiniti ih najmoćnijom nacijom na zemlji. Htjeli su biti tamo! I to po mogućnosti što ranije, kako bi si osigurali mjesto generala ili pukovnika. “Smiju li moji sinovi sjediti s tvoje desne i lijeve strane, kad jednom započne tvoje kraljevstvo?” upitala je jedna majka. Već je to zamislila: svoja dva sina uz velikog kralja koji će vladati cijelom zemljom! Ha ha!

Ovaj propovjednik učinio je nešto što nitko nije očekivao. Za vrijeme nepokolebljivog i neopisivo moćnog carstva koje je kontroliralo cijeli svijet, šireći strah i užas posvuda, on je najavio sasvim drugačije kraljevstvo. Carstvo u kojem vođe peru prljave noge narodu. Kraljevstvo u kojem nitko ne želi vladati i kontrolirati drugoga. Kraljevstvo gdje su najmanji najveći, a prvi posljednji. Carstvo koje nitko ne može očima vidjeti i koje nema sjedište nigdje na zemlji. Carstvo bez palače, bez oružja i bez nasilja.

Ipak, prorok Danijel je prorekao ovo kraljevstvo davno prije. “Ovo kraljevstvo“, rekao je, “razbit će sva ostala kraljevstva na zemlji. Započet će kao stijena koja se otkačila s planine i otkotrljala. Ali sama će ta stijena na kraju postati planina koja prekriva cijelu Zemlju.” Dakle, ovo bi kraljevstvo bilo veće od bilo kojeg drugog carstva koje je ikada postojalo. Zaista bi vladalo zemljom. Ali ne kao ljudska kraljevstva. Ne kroz manipulaciju, kontrolu, moć i ugnjetavanje. Ne kroz nasilje i mržnju. Ne. Djelovalo bi na sasvim drugačiji način. Bolesnici su ozdravljeni Božjom snagom. Zli duhovi se istjeruju. Ljudi se kaju za svoje sebične, nepoštene živote i cijelim se srcem priklanjaju Bogu ljubavi.

Zar ova vojska uopće nema vojnika? Ima. U svakom slučaju. Ali oni nisu vojnici na kakve smo navikli. Oni žive po Duhu Božjem i koriste oružje koje ne možete vidjeti svojim očima. Oni mole i nebo se kreće. Kleknu i sav se pakao potrese. Oni dozivaju duh dobrote i anđeli se istog trena ukažu s Božjom snagom. Raduju se pred svemogućim Bogom, a demoni vrišteći bježe u tamu.

Oni daju siromašnima i razbijaju okove sebičnosti koji drže čovječanstvo u zatočeništvu. Opraštaju svojim neprijateljima i tako slamaju snagu mržnje i gorčine. Pobjeđuju zlo dobrim.

Oni se ne ustoličuju, nego polažu svoje krune pred prijestoljem Svemogućeg Boga. Oni služe Onome koji ih je stvorio.

Njihov cilj nije zadobiti vlast nad čovječanstvom, već osloboditi čovječanstvo od svakog ugnjetavanja. Njihova borba nije da sami postanu moćniji, već da podignu sinove Božje po cijeloj zemlji. Njihova vizija nije usmjerena na sebe, već ih pokreće ljubav koja daje sve za drugoga.

To je kraljevstvo o kojem je govorio ovaj čudni propovjednik. Nitko do tada nikada nije čuo za ovo. Ovo nitko nikada nije vidio. Nitko takvo što nije mogao zamisliti. Kraljevstvo Božje koje djeluje u dubini čovjeka i uspostavlja Božju vlast u našim srcima. Nije to vlada koja nas tlači, već je to vladavina davanja ljubavi koja nas čini slobodnijima nego što smo se usudili sanjati.

Dvije tisuće godina nakon što je ovaj čudni čovjek govorio o ovom kraljevstvu, milijarde ljudi su čule za to i mnogi milijuni daju sve od sebe da žive u ovom kraljevstvu. Kroz povijest, ti su ljudi radili na tome da dovedu čovječanstvo u ovo kraljevstvo ljubavi. Mnogi od njih otišli su u mračne džungle Afrike, gdje su bili u opasnosti da budu pojedeni. Ili su nestali duboko u džunglama Južne Amerike, gdje su se ljudske žrtve prinosile na tekućoj traci.

Otputovali su na ledene visoke visoravni sumorne Rusije, gdje su se našli oči u oči s beskrupuloznim Maurima koji su im mogli oči iskopati. Po cijeloj zemlji ti su ljudi otišli pronijeti ovo kraljevstvo ljubavi. Bezbrojna plemena, zajednice, sela, gradovi, pa čak i cijele zemlje okrenule su se od svojih monstruoznih odvratnosti i poklonile se ovom Bogu ljubavi.

Beba rođena za vrijeme Rimskog Carstva totalne diktature, bez slobode i s najnehumanijim postupcima, postala je kraljem jedinog kraljevstva koje će ikada vladati cijelim čovječanstvom. Ne zato što je imao više oružja od ostalih. Ne zato što je bio nemilosrdniji i lukaviji. Ne zato što je imao sofisticiranije strategije. Ne. Jer on donosi kraljevstvo ljubavi. Kraljevstvo u kojem nitko ne želi vladati drugim. Kraljevstvo čiji je kralj dao vlastiti život za svoje podanike.

To kraljevstvo je još uvijek tu. Više nego ikad. Djeluje u srcima milijuna ljudi diljem svijeta. Utječe na odluke bogobojaznih vođa u raznim zemljama. To je kraljevstvo koje se nikad ne smanjuje. Nikad ne blijedi. Kad se bori u jednom dijelu svijeta, još se snažnije probija u drugim dijelovima zemlje. Kada se ljudi u zapadnim zemljama okrenu od ovog kralja ljubavi, milijuni u Aziji, Africi i Južnoj Americi otkrivaju ovog Boga ljubavi. Kada se crkve isprazne u postkršćanskim zemljama, kuće diljem svijeta pune se ljudima koji žele služiti ovom kralju više nego ikada.

Propovjednik koji je činio čuda i navijestio ovo kraljevstvo zove se Isus Krist. Isus znači “spasitelj”, a Krist znači “ispunjen Duhom Božjim”. Spasitelj čovječanstva kojeg vodi Duh Božji. To je kralj ovoga carstva. Rekao je nešto zanimljivo o svom kraljevstvu. “Počet će sitno, poput zrna gorušice.” Neugledno, neupečatljivo, nenametljivo. “Ali će izrasti i postati najveće stablo u cijelom vrtu.” „To je poput malog kvasca koji se ugradi u tijesto. Uopće se ne primjećuje…ali preobražava cijelo tijesto!” O, pa to je ista stvar koju je rekao prorok Danijel. “Ovo će kraljevstvo postati planina koja pokriva cijelu zemlju.” Prorok Izaija svim se srcem složio s Danijelom kada je izjavio: “Nikada neće biti kraja neprestanom širenju ovog kraljevstva.”

Ljudi koji slijede ovog Isusa i daju se oblikovati njegovoj ljubavi imaju posebno mjesto. Zovu se sinovi Božji. Oni su, poput Isusa, također ispunjeni Duhom Božjim. Pa i oni čine čuda, baš kao i on. Bolest se liječi, zli duhovi tjeraju, nepravda se pobjeđuje, siromašni se zbrinjavaju, korupcija se razotkriva i pravdi se daje prednost. No, oni ne rade na silu, nego ih vodi Duh Božji. Ljubav ih pokreće, a ne žudnja za moći ili prestižom. Žele izbaviti ljude od zla. Oslobađaju se zatvorenici. Nestaje patnja i rađa se život. Oni uspostavljaju najveće kraljevstvo koje je čovječanstvo ikada vidjelo. Bez uporabe mača ili pištolja. Ovo kraljevstvo danas je veće nego ikad. Stotine milijuna ljudi odabralo je biti dio ovog carstva ljubavi. A njihov broj svakim danom raste.

Dakle, budućnost je puna nade. Vrijeme u kojem živimo više nije tako strašno kao, primjerice, Rimsko Carstvo. Naše društvo se poboljšalo na nezamislive načine kako su milijuni ljudi koji su živjeli prije nas ušli u Božje kraljevstvo. Ti su ljudi donijeli medicinsku skrb, obrazovanje, pomoć siromašnima i mnoge druge blagodati društvu.

Međutim, posljednjih desetljeća još je jedno čudovište diglo glavu. Luđaci vođeni zlim duhovima žele ponovno zauzeti cijelu zemlju. Međutim, njihova je taktika postala lukavija. Njihovo oružje više nisu koplja i toljage. Sada rade s politikom, medijima i tehnologijom. Cilj je isti: podložiti čovječanstvo sebi. Tome su posvećena sva sredstva. Ali nešto zaboravljaju…

Prije dvije tisuće godina rođena je beba.

Njihov veliki idol, car Herod, mahnito je pokušavao ubiti ovu bebu i poslao je cijelu svoju vojsku da probode sve bebe. Nije mogao. Beba je odrasla i postala kralj. Kralj s beskrajno većom moći nego što su je ikada imali Cezar, Herod ili Neron. Njegovo kraljevstvo ne poznaje granice. Ne govori nikakav jezik. Nije ograničeno na jednu rasu. Nadilazi sve granice, govori svaki jezik i transformira ljude svake rase i nacije. Njegovo kraljevstvo ne donosi mržnju među narodima, već spaja sve ljude kroz ljubav Božju.

Luđaci našeg vremena koji hodaju stopama starih moćnika opsjednutih vladanjem, žudeći za sve većom moći i bogatstvom, također misle da su kraljevi. Ali kamen koji se otkotrljao niz planinu postao je moćna planina. Milijuni diljem svijeta se dižu. Ali ne da bi se uzvisilo kralja. Njihova srca kucaju duboko u njima. Njihova poniznost je njihov ponos koji se klanja. Pred kim tako kleče? Za ovog kralja. Za Isusa koji vlada dvije tisuće godina. I mole se. Pozivaju ga. Oni govore njegovu riječ. One postaju njegove ruke i noge. A ovaj kralj ruši planove luđaka našeg vremena.

Njihov plan neće uspjeti. Zabijaju se u krute stijene planine koja postaje sve veća i veća. Razbijaju ih stijene koje padaju na njih. Hodaju u vlastitu propast. Kao i njihov veliki primjer, Zvijer Neron, padaju u vlastite jame i kraj im je jadan.

Zaboravili su na dijete koje je rođeno i odraslo pod jednom od najopsjednutijih i najzlijih vlada koje je čovječanstvo ikada upoznalo. Herod ga nije mogao zaustaviti. Izgubio je od jednog novorođenčeta! Ovaj kralj je tako moćan. Još kao beba…

Danas Isus više nije beba. On je kralj s moći iznad oblaka koje vidimo. Iza širokih ravnica. Njegova je moć dublja od oceana. Moćniji je od najžešće vatre. Ljepši je od najblještavije ljepote. Naš kralj je Gospodar nad svim gospodarima, Kralj nad svim kraljevima, Ime nad svim imenima, Vlast nad svime što je na nebu, na zemlji i pod zemljom. Njegovo je kraljevstvo beskrajna vlast. Sunce koje neprestano izlazi. Svjetlo koje svijetli sve jače i jače. Utjecaj koji nastavlja rasti.

Zaboravili su ga opsjednuti luđaci koji žele zavladati svijetom. Ali zabit će se u Njega. On nema namjeru zabraniti da njegovo kraljevstvo ljubavi preplavi i ove budale, ali to se vjerojatno neće dogoditi. Upravo zbog toga se svakako nešto mora učiniti. Zaboravljamo ga i mnogi od nas koji smo stanovnici ovog kraljevstva. Vidimo idiote politike, medija i tehnologije koji, poput Nabukodonozora, Cezara, Nerona, Hanibala, Napoleona, Staljina, Hitlera i svih njihovih jednako glupih partnera, žele položiti svijet pred svoje noge. “Upomoć!” vičemo u panici. „Bliži se kraj svijeta! Opsjednuti luđaci preuzimaju svijet! Svi idemo k morskim psima!”

Naš se kralj smiješi i odmahuje glavom. „Dječice moja, gdje je vaša vjera? Zar ne znate da mi je dana sva vlast na nebu i na zemlji? Zar ste zaboravili da sam ja najviši autoritet? Zar ne vidite kako ja otkupljujem svijet dvije tisuće godina? Zar stvarno mislite da me ti glupi ljudi mogu svrgnuti? Služe se lažima i obmanama. Radim s istinom i slobodom. Moj Duh je Vječni i Svemogući. On radi što hoće. Pogledajte u mene.”

Kralj nam na trenutak osvježava pamćenje. O da, mi smo dio vječno osvajačkog kraljevstva. Neron to nije mogao zaustaviti, ništa više nego itko u protekle dvije tisuće godina. Filozofi poput Nietzschea i Voltairea cijeli su život radili kako bi ovo kraljevstvo sravnili sa zemljom. Ali nakon Voltaireove smrti, njegove su tiskare korištene za tiskanje Biblija. Koja šala! Svjetsko carstvo kralja Isusa kraljevstvo je koje neprestano osvaja. Dakle, ne trebamo se bojati. Možemo se ugledati na našeg kralja i gospodara. Veliki pobjednik. Pobijedio je i nastavlja nizati nove pobjede.

Prorok Izaija ga naziva izlazećim suncem. Jeste li ikada znali da sunce izađe, zasja, počne obasjavati Zemlju, a onda odjednom – na pola puta svog uspona u visoka nebesa – stane i opet počne tonuti? To ne postoji. Isusa Krista nazivaju sjajnom jutarnjom zvijezdom, novim danom, suncem koje izlazi dok cijelo čovječanstvo ne bude obasjano njegovim zrakama. On nije sunce na zalasku, nego sunce koje izlazi! Isus nije zalazak sunca, nego zora!

Pomolimo se stoga i naviještajmo Isusovo gospodstvo nad našom zemljom. Prestanimo se žaliti na luđake opsjednute svojim glupim željama. Proglasimo vladavinu kralja ljubavi nad našom zemljom. Ustanimo kao dostojni sinovi Božji, koji neće uzmicati od zla, nego ga molitvom i naviještanjem ušutkati. Prionimo u klicanje, u slavljenje i pjevajmo vječnu ljubav Božju, vežući tako sile tame lancima. Pročitajte to u Psalmu 149!

Kličimo i radujmo se golemoj moći jedinog pravog kralja koji zaslužuje biti vladar čovječanstva. Dao je svoj život za nas. On pere naše smrdljive noge. Brine se za siromahe. Bori se protiv nepravde. On je pravi kralj. Dođimo zajedno i bodrimo ga bez suzdržavanja.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp