Elia Pekica Pagon – Ljudi koji misle svojom glavom žrtve su ljudi ispranih mozgova


Postoje ljudi koji su uvijek u pravu i onda kada zasigurno to nisu. S njima je teško izaći na kraj i naći zajednički jezik jer jedino za što znaju je njihovo vlastito mišljenje, njihov stav i ništa drugo. Njihova je i prva i zadnja. A svi mi drugi pozvani smo biti samo njihova publika i slušati ih što nam govore iliti pripovijedaju. Teško nekome daju doći do riječi. Često drže nepregledne monologe s ciljem indoktrinacije svoje publike. Unašaju nam se u lice, prekidaju nas u pol rečenice, ako pokušamo i usudimo se nešto izustiti, gestikuliraju i promiču neke svoje ideje kao jedine ispravne i neprikosnovene.

Ne žele ni čuti ničije mišljenje, ne zanima ih, jer jedino oni znaju što je istina, a sve drugo za njih je laž, izmišljotina, umotvorina, teorija zavjere, nečija konstrukcija… Takvih je ljudi danas mnogo. Nisu spremni čuti drugu stranu priče. Nisu spremni čuti nečije mišljenje i uvažiti ga. Samo tupe po svom. To je toliko naporno, da nam često bude neugodno kada takve ljude moramo rezolutno odbiti za bilo kakvo druženje, ali ne bi nam trebalo biti neugodno. Reći ne je svačije pravo, kao što je svačije pravo – odbiti biti publika nekome tko misli da je najpametniji na svijetu. U privatnom životu takve se stvari lako rješavaju i uvijek možemo filtrirati naše odnose i izabrati si ljude koji nam odgovaraju i odnose u kojima svi rastemo, potičući i motivirajući jedni druge na dobre i plemenite životne poteze i odluke.

Problem nastaje kada takvi ljudi koji ne uvažavaju druge ljude dođu na pozicije moći i počnu odlučivati o svima nama i raditi ‘posao’ u ime nas, u doslovnom smislu djelovati kao predstavnici naroda.  Ako je netko predstavnik naroda, ne bi li trebao narod pitati što misli o nekoj odluci? Ne bi li narod koji zapošljava te ‘glasnogovornike’ u obliku političara trebao imati pravo glasa? Zar su glasačke kutije jedini kontakt građana s odlukama koje će se donositi u njihovo ime? Obećanja pred bilo koje izbore jedini su način da kao građani saznamo što nas čeka kada netko dođe na vlast, a mnoga od tih obećanja, to svi znamo, padnu u vodu čim netko od obećanovića sjedne u fotelju koju si je bio zapikirao.

Rijetki su danas dosljedni političari. Svi su oni samo dio parade, samo lutke na koncu globalnih igrača koji te konce vuku. Tim više je smiješno slušati o tome kako su oni donijeli neke svoje odluke. Na prvome mjestu svakome bi političaru trebao biti narod kojeg predstavlja, a tek onda svjetske integracije i centri moći, svidjelo se to nekome ili ne. Zakonski još uvijek imamo pravo donošenja nekih svojih odluka na državnoj razini. Nismo se u potpunosti odrekli svoje suverenosti kao državni entitet. Država mora imati neku svoju težinu, neku svoju sigurnost koju pruža građanima, neki svoj integritet i suverenost, kakvu-takvu – koliko je to danas uopće moguće s obzirom na naše članstvo u europskim i svjetskim integracijama koje nam postavljaju uvjete i određuju pravila po kojima ćemo živjeti, školovati se, raditi i umirati.

Kao što lokalni političari nemaju sluha za ‘običan puk’, tako ni globalni moćnici također nemaju previše sluha za lokalne probleme i mišljenja lokalnih političara. To ih niti najmanje ne zanima. Imaju svoju agendu koje se drže i jedino ih ona zanima. U mogućnosti su pričati samo s poslušnicima koji će izvršavati njihove naredbe. Upravo zato jedino poslušnik danas može doći na čelo neke države koja je duboko umrežena s globalistima. Ljudi koji gledaju interese svog društva i sredine u kojoj žive nisu dobrodošli među globalne igrače i pobornike novog, resetiranog svijeta.

Komunikacija između velikih moćnika i onih ispod njih uvijek je jednosmjerna i upućenima onima koji žele slušati i čuti što oni imaju za reći i, naravno, poslušati njihove prijedloge koji su u prijevodu naredbe koje se moraju provesti u djelo. Rijetko je tko od političara spreman suprotstaviti se tokovima moći i kapitala. Politika je postala najunosniji biznis. Moć je postala jedina komunikacija – nemilosrdna i jednosmjerna. Moćnici drže govore nemoćnicima, što u privatnom, što u poslovnom – gospodarskom i političkom svijetu. To više nema veze s vođenjem država i organizacijom kvalitetnog života za sve građane uz sociološku osviještenost o važnosti homogenizacije društvenih slojeva i približavanja ljudi jednih drugima, ne, to nema veze s tim, već isključivo s novcem koji kola i putuje s računa na račun. To je danas jedini interes svih koji sjede na pozicijama na kojima se donose neke odluke.

Umreženi mediji, korporacije i države kao korporacije. Svi su oni zajedno u sprezi i djeluju protiv naroda, a ne za narod. Građani su izgubljeni u moru informacija i više ne znaju kome mogu vjerovati. Naivno misle kako sustav ipak brine o njima. Ali, nažalost nije tako. Ljudi sustava brinu samo o sebi. Nepovjerenje nikada nije bilo na višoj razini no danas. Razočarani smo. Osjećamo se prevareno dok gledamo kako iz godine u godinu sve ostaje isto. Ništa se bitno ne mijenja, a ako se i mijenja – mijenja se na gore, a ne na bolje.

Najbolji primjer su pandemija, rat i sada ovo osiromašivanje ljudi, sve to s nekim opakim ciljevima uništenja čovječanstva i urušavanja svijeta kakvog poznajemo kako bi na ruševinama istog niknuo neki novi, tobože ‘bolji svijet’. Pitajmo se – kakav je to bolji svijet koji se ima roditi? Ako nam je suditi iz priloženog – to je svijet u režiji promotora kukaca kao temeljnih izvora proteina, graditelja futurističkih gradova nalik ogromnim zatvorima, depopulacijom opsjednutih demografa, digitalizacijom opsjednutih tehnokrata, klimatskih fanatika koji predviđaju klimatski kolaps, futuristički nastrojenim financijskih stručnjaka željnih ukidanja papirnatog novca i uvođenja digitalne valute, proizvođača robota koji će u velikom broju zanimanja zamijeniti ljude čineći ih beskorisnim i ovom svijetu posve nepotrebnim izjelicama, ekološkim ekstremistima koji se zalažu za kompostiranje preminulih ljudi, rodnih ideologa koji u nekoj perspektivi žele u potpunosti izbrisati razlike između žena i muškaraca te svih onih samozvanih kraljeva i kraljica željnih vladanja i uspostavljanja potpune kontrole nad cjelokupnim čovječanstvom.

Da. Na putu smo prema upravo takvom svijetu Matrixa koji će nas sve zarobiti i pretvoriti u digitalne robove ukoliko svi zajedno ne učinimo nešto da se rađanje takvog svijeta spriječi i probudimo se iz hipnotičkog sna u kojeg su većinu ljudi bacili korumpirani političari i njihovi mediji.

Što ranije postanemo svjesni svega što se oko nas događa, to će biti bolje za nas. Bojim se samo da ne bude prekasno. Jer, uvidjevši sve to o čemu pričamo, brojni su ljudi već odustali od zajedničke borbe za bolji svijet. Apatija odustajanja od borbe je najopasnija epidemija koja nam se mogla dogoditi. Što će drugo, nego hvatati konce koje još mogu dohvatiti i spašavati živu glavu, misle svi oni koji su odustali od bilo kakve borbe za normalan svijet, govoreći kako su sretni što je još jedan dan prošao bez velikih turbulencija.

Ti ljudi koji su odustali od buđenja iz masovne hipnoze kao da su svjesno svoje sudbine prepustili u ruke bešćutnih moćnika koji s ta dva uha koja imaju mogu čuti jedino i isključivo sebe. Živi se stoga samo za taj jedan dan mira, za još jedan dan u kojem postoji kakva-takva privatnost i pravo na izbor. Sve ostalo je postalo neizvjesno i mutno. A zajedništva nema niotkud, dok prigoda za nove sukobe ima i previše na pladnju. Nažalost. To ni u kojem slučaju nije dobro ni za koga. Nije dobro odustati od nade i vjere u bolji svijet. Jer, takav svijet je još uvijek moguć. U našim je rukama moć. Ali, jedino ako smo u tome svi zajedno – kao jedan. Ravnopravni i udruženi u želji za izgradnjom pravednijeg svijeta od ovog nepravednog i punog nakaradnih razlika među ljudima koje samo rađaju nove netrpeljivosti.

Latinska poslovica kaže: „Unum os, duos oculus et duas aures habemus ut melior audiamus et minus loquamur.“ U prijevodu: „Imamo jedna usta, dva oka i dva uha da bolje čujemo, a manje govorimo.“ Bez naše spremnosti da čujemo jedni druge, bez spremnosti onih koji vode ovo društvo da čuju mišljenje naroda, bez te osviještenosti da smo ovdje na ovome svijetu svi mi zajedno – upućeni jedni na druge i da bismo morali težiti što većoj ravnopravnosti koja bi nam svima donijela ozračje istinske radosti zajedništva i životne slobode, nikada nećemo izgraditi bolji svijet, već samo koračati unatrag, idući prema svijetu kakvog niti jedan borac za bolji svijet ne želi. I napredak može biti nazadak ako se krivo koristi i ako je krivim rukama. Nikakav tehnološki napredak ne može nas impresionirati ako je u službi zla. Nikakvi dronovi, roboti i tome slično nisu i ne mogu biti garancija boljeg svijeta. Oni su samo simbol promjena do kojih već sada dolazi, a koje svi mi ne možemo kontrolirati niti na njih utjecati, ako se ne probudimo.

Zar nam nije dosta jednosmjerne i nadmene ‘ex cathedra’ komunikacije od strane ljudi koji misle da su nadljudi? Zar nam nije dosta njihovih praznih i bekonačnih monologa nastalih po nečijoj narudžbi? Prekinimo ih već jednom i recimo im – “Dosta je bilo! Zaboravili ste na to da imate dva uha i dva oka te jedna usta s nekim razlogom. Ponašate se kao da imate nekoliko usta i niti jedno uho, ni oko. Ne želite vidjeti u kakvom svijetu živimo, niti čuti što mi imamo za reći. Kada već vi pred svima nama zatvarate vaše oči i uši, znajte da vas naše uši više ne žele slušati, kao što vas naše oči više ne žele i ne mogu gledati.”

Sve još može biti dobro. Ne gubimo nadu. Ne odustajmo olako od prava na život dostojan čovjeka i slobodu. Zli ljudi će raditi po svom – podmetat će noge svima koji im se nađu na putu i raditi na rađanju pakla na svakom koraku svoga života. Neki od njih za života će se preobratiti i prijeći na stranu dobra. Neka ih bude što više. Zaželimo im svako dobro. Ne osvećujmo im se za zlo koje nam čine. Uzvratimo im dobrotom i prijateljskom rukom i možda će se osvijestiti. Nemojmo na njih gubiti vrijeme uvjeravajući ih u bilo što. Na njima je da rade ono što im je naredio onaj iz čije su torbe ispali. Zna se iz čije. Oni će vjerojatno u velikoj većini cijeloga života nastaviti ići putem zla, jer ih zlo ispunjava, od njega su sazdani. Na nama je da radimo svoje i ostanemo na svom putu vjerovanja u bolji svijet, da činimo dobro i da svjetlom pobjeđujemo tamu.

Trebali bismo naći zajednički jezik jedni s drugima i početi se slagati jedni s drugima, pomagati jedni druge te zajedno krojiti planove za svrgavanje samozvane elite i njihovih poslušnika s trona odlučivanja o nama i našim životima. U protivnom ćemo imati nove pandemijske šarade, nove planski izazvane ratove, nove inflacije, nove krize, nove nestašice hrane i energenata, nove treninge strogoće po kineskom modelu, a sve to s jednim te istim ciljem – rađanja svijeta novih gospodara i svih nas kao njihovih robova, znači još ekstremnijeg od ovog danas u kojem trpimo torturu od strane nekakve elite, a zapravo ljudi koji ne misle svojom glavom, nego su svoje stavove jeftino prodali sustavu i korporacijama, ako su ih ikada i imali, na brzinu isprali mozgove i krenuli marširati dalje, koračajući smjelo putem poslušnosti, u prijevodu – idući linijom manjeg otpora jer je na toj liniji i u tom biznisu punom ‘djelatnika’ ispranih mozgova život najsigurniji.

Jedino isprani mozak danas može reći da se osigurao od bilo kakvih neugodnih iznenađenja, jer se zna da je to čovjek sustava kojega sustav štiti i kojega niti jedna kriza ne može niti okrznuti. Sigurnost im je važnija od bilo čega na ovome svijetu i na temelju te sigurnosti ih sustav i kupuje. Poslušnike u službi moćnika neizvjesnost ne zanima, već su je velikodušno prepustili svima nama ostalima. I oni su, kao i njihovi nalogodavci – najpametniji ljudi na svijetu čija je i prva i zadnja…

Ničije mišljenje ne može od njih doći na red, niti se probiti u bilo kakav režimski medij, niti kročiti na bilo kakvu javnu pozornicu koja bi trebala biti platforma za razmjenu i sučeljavanje raznih mišljenja i stavova, a svi znamo da niti jedna medijska pozornica to danas nije… Umjesto toga – vlada jednoumlje plaćenika i agresivna promocija propisanih stavova. Dapače, glasovi svih ljudi koji ne pjevaju njihovu pjesmu bivaju ušutkani i zauvijek ugušeni od strane zloglasnih i sveprisutnih cenzora (čitaj: virtualnih ubojica).

Nekada su se palile knjige, a danas se jednim klikom deplatformiraju i virtualno ubijaju svi oni ljudi koji misle drugačije od propisanog načina razmišljanja i gledanja na stvari. Nije li žalosno da su ljudi koji misle svojom glavom danas žrtve ljudi ispranih mozgova? Ljudi bez mozga upravljaju ljudima koji se ne žele odreći svojih mozgova. Slobodnih li vremena…  No, ne mogu ubiti istinu. Ne mogu ubiti našu vjeru i nadu. Ne mogu nam oduzeti radost djelovanja u službi svjetlosti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp