U Galeriji makedonskog kulturnog centra u centru  Zagreba otvorena je izložba Tanje Balač (Skopje, 1968.), međunarodno afirmirane umjetnice koja se bavi uz slikarstvom i video uradcima. Uz izložbu promovirana je i monografija kojom je obilježeno trideset godina njezinog umjetničkog stvaralaštva.

Tanja Balač (Skopje, r. 1968.). 1991. g. diplomira na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skopju na odjelu za slikarstvo. Utirući svoj umjetnički i profesionalni put, 2008. magistrira na istom fakultetu. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Makedonije od 1991. godine, a u razdoblju 2006.-2013. godine obavlja funkciju predsjednice. Od brojnih profesionalnih posjeta izvan granica svoje zemlje valja izdvojiti studijsko osposobljavanje u Parizu 2003. godine. Svoje profesionalno i umjetničko iskustvo obogaćuje sudjelovanjem na međunarodnim festivalima i izložbama za koje je više puta dobila međunarodna priznanja i nagrade.Uz slikarstvo, u zadnjem desetljeću aktivno istražuje na polju novih medija. Bavi se slikarstvom, instalacijama, eksperimentalnim i dokumentarnim filmom te video artom. Živi i radi u Skopju.

„Tanja Balač obrađuje portrete nijemih sudionika, zaglavljenih u nekom imaginarnom prostoru, referirajući se na život i sudbinu izbjeglica i prognanika, dok se preko njihovih izgubljenih pogleda istodobno odražava slika današnjeg društva. U izrazima njihovih lica spajaju se različite dimenzije i pitanja o prošlosti, budućnosti, egzilu i ratu, ukazujući pritom na ključne elemente koncepta: dom, sklonište, neizvjesnost, strah. Naglasak je na poimanju žrtve, na osobnom i obiteljskom spram društvenog i političkog, kao i na individualnom spram kolektivnog, sve to stavljeno u kontekst globalnih društvenopolitičkih promjena obilježenih izbjegličkom krizom.“

Što jasnije i sažetije reći o slikarstvu Tanje (Tatjane) Balač na ovoj izložbi , o ovom ciklusu izloženom pod naslovom Raseljeni /Displased? Ovdje su motiv i forma jednakopravni .Istom snagom odražavaju novo doba.

Naime, čovjek nije slobodan poput ptice, jer nema krila i ne može letjeti i preletavati zemlju. A kad bi ih i imao i da počne letjeti po svijetu kako mu se prohtje, iz zemlje u zemlju, iz države u državu, na prvom bi mu staništu podrezali krila (kao u stripu Helene Klakočar) pozivajući se na zakone, sigurnost, i mnogobrojne birokratske propise. Doduše, od pamtivijeka čovjek je bio nomad, selio je od pašnjaka do pašnjaka zajedno sa stokom koja ga je hranila i oblačila. Da ne bismo pritom idealizirali to doba i tada je bilo plemenskih ratova, jer se domicilno stanovništo branilo od najezde došljaka. Znamo i kako je nastala najmoćnija država na svijetu, Amerika. Čitava je svjetska povijest, nažalost ispisana ratovima za zemlju, za resurse, za naftu, rude, zlato, za vodu. Napokon, kada se učinilo da se čovjekov um unaprijedio imperijalističke su težnje vladajuće financijske mafije u svojoj pohlepi za moći i dominacijom ponovo zavrtile na stare karte: Podijeli pa vladaj!

Kada govorimo o slikama Tatjane, Tanje Balač, koja nam je priredila ovu potresnu izložbu i čiju monografiju ujedno promoviramo, treba reći da se i ona bavi nadasve čovjekom u kontekstu društvenih previranja. Međutim, to nisu dobrovoljni putnici za poslom, to su mahom mladi ljudi, nepomireni suludo pokrenutim ratovima, pobjegli od nahuškavanja na ubijanje, odrekli se svojih ognjišta, raseljeni od svojih domova, sa svoje zemlje, razdvojeni od obitelji. To su ljudi u bijegu, u nadi za spasom, s vjerom da je tamo negdje drugdje mirniji i bolji život.

Te velike seobe naroda, umjetno izazvane nemirima i ratovima, imaju crnu i tragičnu stranu. Tu dramu slika Tatjana Tanja Balač; slika izbjegle ljude i pogubljene duše, očajnike koji se nadaju da će se ipak negdje skrasiti i da će im životi opet postati normalan,  miran, možda i bolji. Njihov masovni bijeg uglavnom ilegalan, postaje prava drama: zbog njih se dižu visoki zidovi i žičane ograde; oni se tretiraju poput razbjegle divljači koju lovi policija, poput kriminalaca, i u najsretnijem obliku ne vraća ih se u zemlju iz koje su pobjegli, već ih se stavlja u logore smišljene za njih. I tu su bez dokumenata, bez slobode kretanja, pod stalnom prismotrom u logorima, tim  dugotrajnim i velikim čekaonicama u kojima drugi odlučuju o njihovim sudbinama.

Potresna, nesretna i bolna lica, kako ih je umjetnica naslikala sliče jedni drugima, jer dijele istu sudbinu. To su slike prognanika i  izbjeglica uhvaćenih u živom scenariju  suvremene globalne politike; zgurena i očajna lica – likovi i figure  na slikama koje gledamo – aktualni su simboli današnjice. Njihova nemoć i patnja zrcale svijet izgubljenih vrijednosti i lažnih sloboda.

Stilski i likovno, Tatjana Tanja Balač slika u duhu novomilenijskog slobodnog prožimanja figure i informela. Slika angažirano, ali ne prema državnim naputcima, već umjetnički iskreno, subverzivno i otvoreno postavljajući univerzalna i vječna pitanja ljudske slobode.

Ljudi na njezinim slikama zbijeni su jedni do drugih, istih lica, sličnog držanja s tek nešto plavih i crvenih mrlja stvara se atmosfera nemira, tame i noći. Ponegdje su postrojeni kao za odstrel. Iza njih je crvena pozadina, a njihova lica i tijela očajnog su izraza, bez nade. Ljudi su to u bijegu pred plamenom koja bukti, ostavljaju svoja sela i gradove, jure bezglavo ispred katastrofe koja ih je zadesila. S pogledom odozgo slikarica slika taj masovni bijeg žrtvene kolone.

Siva, žuta, tek nešto crvene boje su kojima umjetnica vješto dočarava atmosferu  katastrofe: potresi, požari, prirodna i vojna razaranja to je stvarnost i aktualnost kojoj umjetnica svjedoči svoje (naše) doba. Egzistencijalizam novog tipa, mogla bi biti odredica ovih radova.

Ovlaš stilizirana lica, u duhu brut-arta, koje nam umjetnica slika u raznim varijacijama drame i tragedije, nisu slučajno tako pojednostavljena i tako nalik jedna na druge. Minimalnim slikarskim sredstvima, u sivilu slobodne geste, s kontrastom i ponekom finom erupcijom boja, umjetnica emanira svoju zabrinutost nad svijetom i događajima današnjice, sugestivno i moćno. Napokon kaže naslov jedne slike: Smrt nije za svakoga, čime dodiruje i ono filozofsko pitanje prirodne i nasilne smrti. Pitanje, dakle da li je život u neslobodi, u logorima i beskućništvu, u bijegu i u prijezirima većine, pravi život? Posvećena ovoj vječnoj i teškoj temi slobode i neslobode, pravde i nepravde, života i smrti, umjetnica nam crtežom i bojom, na vrlo suvremen način, originalno i nadasve dojmnljivo dočarava rasap dojučerašnjeg relativno uređenog svijeta. Njezin je umjetnički  krik nad sudbinama masovnih nesretnika, snažan, i njime pokušava objasniti svijetu, ono što se rado zaboravlja, da su sve to isto samo ljudi! Hej! Tanja Balač umjetnički je borac za slobodu.