Očekuje se da će se regije Donetsk, Kherson, Lugansk i Zaporozhye, koje povijesno čine većinu ruske povijesne regije Novorossiya, službeno ponovno ujediniti sa svojom domovinom do kraja sljedećeg tjedna. Taj razvoj bit će prekretnica u ukrajinskom sukobu, jer će se nuklearni kišobran Moskve, naravno, proširiti na novopripojene regije.

SAD će tada morati odlučiti hoće li prihvatiti maslinovu grančicu predsjednika Putina za deeskalaciju sukoba pragmatičnim priznavanjem te geopolitičke stvarnosti (makar samo neslužbeno, kao što su učinili nakon ponovnog ujedinjenja Krima) ili će pustiti da sve eskalira Naredbom Kijeva da ponovno preuzme svoj izgubljeni teritorij s golemom silom koju navodno skuplja duž 1000 kilometara LoC-a.

Drugi scenarij mogao bi navesti Rusiju da pribjegne taktičkom nuklearnom oružju u samoobrani kao apsolutnom posljednjem utočištu da osigura svoj teritorijalni integritet protiv potencijalno nadmoćnih konvencionalnih invazijskih snaga koje podupire NATO, ali pod ukrajinskim vodstvom. Postoje argumenti za i protiv toga da SAD provocira Rusiju na to, ali svrha ovog članka je ukratko raspraviti kako bi sve to moglo ispasti.

Očekuje se da će predsjednik Putin priznati pune administrativne granice ponovno ujedinjenih regija nakon njihovog uključivanja u Rusiju, baš kao što je krajem veljače priznao pune granice republika Donbasa. To znači da će Moskva službeno smatrati da je dio njezina teritorija okupiran od strane snaga koje podržava NATO.

Odatle, on može odmah preobraziti specijalnu operaciju u obranu ruskih granica dopuštajući kampanju “šoka i strahopoštovanja” za uništavanje okupljenih invazijskih snaga, njihovih zapovjednih i kontrolnih centara i pridružene infrastrukture, ili recimo NATO-a i time zapravo SAD-u) postaviti ultimatum za mirno povlačenje do kraja vikenda ili tako nešto.

Argument u korist prvog scenarija je to što je predsjednik Putin 24. veljače, najavljujući specijalnu operaciju, rekao da je ona namijenjena sprječavanju većeg neizbježnog sukoba koji NATO želi pokrenuti protiv Rusije preko Ukrajine. S obzirom da je također kritizirao Staljina što nije prvi napao Hitlera, njegovo razmišljanje bi moglo biti da je bolje ne dati svojim neprijateljima nekoliko dodatnih dana da preuzmu inicijativu.

Što se tiče drugog scenarija, predsjednik Putin bi mogao ponuditi američkim donositeljima odluka “izlaz” ako vjeruje da postoji vjerodostojna šansa da će dati upute svojim ukrajinskim opunomoćenicima da se povuku s okupiranih teritorija. Ono što bi također dobio ovim ultimatumom je potvrda Jugu (budući da ga više nije briga za zapadnjačku percepciju) da stvarno želi mir.

SAD, kao što je ranije objašnjeno, može učiniti jednu od dvije stvari: deeskalirati de facto priznavanjem nove geopolitičke stvarnosti ili eskalirati naredivši Kijevu da povrati svoj izgubljeni teritorij s nadmoćnim konvencionalnim invazijskim snagama koje podupiru NATO, ali kojima upravlja Ukrajina i koje su navodno okupljene duž cijelog LOC-a.

U prvom slučaju, zapadni mainstream mediji predvođeni SAD-om mogu predstaviti Bidena kao “mirotvorca” pogrešno tvrdeći da je “spasio svijet od nuklearne apokalipse”. Također bi bile manje šanse da se gospodarstvo potpuno uruši uoči napetih predizbora u studenom, što bi dodatno umanjilo izglede njegove stranke da zadrži kontrolu nad Kongresom.

Još jedan argument u korist tog scenarija je da bi SAD tada mogao iskoristiti uzrok “oslobađanja Ukrajine” i eventualno “balkanizacije Rusije” kako bi dodatno proširio svoj hegemonijski utjecaj na Europu za barem sljedeću generaciju ili dvije da usmjeravaju Novi hladni rat. Kako bi “sačuvala obraz” i “odvratila Putina”, također bi mogla proširiti američki nuklearni kišobran na golu Ukrajinu.

Što se tiče drugog scenarija, ideološki najradikalniji američki kreatori politike možda su opasno izračunali da je bolje isprovocirati Rusiju korištenjem taktičkog nuklearnog oružja kao zadnjeg sredstva u samoobrani, kako bi katalizirali lančanu reakciju socioekonomskih i političkih posljedica koje bi Europa tamo zauvijek paralizirala i tako usidrila utjecaj svog sve slabijeg unipolarnog hegemona.

Osim toga, SAD bi se mogle kladiti da će, ako predsjednik Putin prijeđe Rubikon, biti izvršen maksimalan pritisak na Jug da preskoči njihove antiruske sankcije i tako pridonese “izolaciji” te novo obnovljene globalne sile. Sumnjiva osnova za ovu kampanju bila bi da je njegova zemlja navodno previše “opasna”, “destabilizirajuća” i “kriminalna” da bi se s njom nosila.

Imajući sve ovo na umu, sljedeći slijed događaja može se manje-više uzeti zdravo za gotovo:

1. Rusija će formalno pripojiti te četiri bivše ukrajinske regije do kraja sljedećeg tjedna;

2. Njihove cjelokupne administrativne granice, ne samo LOC, bit će priznate prema presedanu Donbasa;

3. Nuklearni kišobran Moskve proširit će se na njihovu zemlju i stanovništvo u skladu s doktrinom;

4. A Kremlj će tada optužiti Kijev da je djelomično okupirao dio ruskog teritorija.

Odavde će predsjednik Putin imati dva izbora:

5A. Odmah ukloniti strane okupatore;

Ili

5B: Dati stranim okupatorima ultimatum da se povuku do vikenda ili tako nešto.

Bez obzira na to što ruski čelnik čini, realno, SAD može učiniti samo jednu od dvije stvari:

6A. De facto priznavanje ove nove geopolitičke stvarnosti naređivanjem Kijevu da se povuče;

Ili

6B. Isprovocirati Rusiju da upotrijebi taktičko nuklearno oružje naredivši Kijevu da pokrene konačnu masivnu invaziju.

Sve će biti jasnije početkom listopada.