U Britaniji je sada službena vladina politika ignorirati potrebe starijih osoba. Liječnicima i medicinskim sestrama nalaže se da puste stare ljude da umru – i uskrate liječenje koje bi im moglo spasiti život. Bolničkom osoblju je naloženo da starijima uskrati hranu i vodu kako bi umrli prije nego što zauzmu bolničke krevete. Osoblje domova za starije dobilo je čak pravo opijati starije pacijente bez njihova znanja. Jedini -izam koji nikoga ne zanima je ageizam.

U kojoj dobi pacijenti smiju umrijeti? A koliko je godina prestaro za oživljavanje pacijenata? U kojem trenutku društvo ima pravo reći: “Dovoljno si dugo živio, sada moraš umrijeti i napraviti mjesto za nekog drugog”? I zašto bi CPR trebao biti određen prema dobi? Može se tvrditi da bi bilo jednako korisno odlučiti na temelju bogatstva ili ljepote. Ali dob je sada službeno prihvaćena. Svatko stariji od 60 godina sada je službeno star, iako je u sve većem broju bolnica granična dob za CPR 50 godina.

Živimo u politički korektnom svijetu, ali stariji se ne računaju – pogotovo ako su bijelci i Englezi. Izvješće za izvješćem pokazuje da su stariji pacijenti ostavljeni u bolovima iu prljavim krevetima. Osoblje zanemaruje starije pacijente u bolnici i ostavlja ih da gladuju, čak im ne daju ni vode ako ne mogu ustati iz kreveta da bi je sami dobili.

Starci su teret koji si država ne može priuštiti pa će političari i dalje dopuštati sve potrebne metode kako bi se broj teških starih ljudi sveo na minimum. Postojanje apsurdne grane medicine koja se zove gerijatrija koristi se kao izgovor da se stare ljude smjesti na zaostale odjele i da im se pruži drugorazredni medicinski tretman. U veljači 2011., službeno izvješće osudilo je NHS zbog njegovog “nehumanog postupanja prema starijim pacijentima” i izjavilo da NHS bolnice “ne zadovoljavaju ni najosnovnije standarde skrbi”za osobe starije od 65 godina. Nije pretjerano reći da se NHS prema starijim osobama odnosi s prezirom. (Prije se govorilo da o civilizaciji možete suditi po tome kako se odnosi prema starijima).

U veljači 2005. godine objavljeno je da je vlada savjetovala hospitalizirane pacijente s malo nade u oporavak da umru zbog troškova održavanja na životu. Laburistička vlada predložila je da se “starim ljudima” uskrati pravo na hranu i vodu ako padnu u komu ili više ne mogu govoriti sami za sebe. Toliko o nadi za žrtve moždanog udara. Vlada je predložila da potreba za smanjenjem troškova ima prednost nad potrebom da se očuvaju životi pacijenata i odlučila da ima pravo poništiti presudu o pravu na život donesenu kada je sudac naredio da se umjetna prehrana i hidratacija ne smiju povući osim ako život pacijenta mogao opisati kao “nepodnošljiv”.

Naravno, ponekad je uskraćivanje hrane i vode starijim osobama više rezultat nesposobnosti nego službene politike. Kad je moja majka bila u bolnici, nije se mogla sama hraniti, ali je osoblje nije hranilo. Da nitko od članova obitelji nije mogao doći u bolnicu da je nahrani, ona ne bi jela. Piće je stavljeno na njezin pladanj i zatim odneseno netaknuto. “Danas niste žedni?” veselo je upitao idiot.

U međuvremenu, vlada upumpava novac u subvencioniranje života lijenčina i sramežljivih radnika. Zdravi 30-godišnjaci sjede s hrskavim leđima i pivskim trbusima, spušteni ispred svojih digitalnih televizora visoke razlučivosti kako bi gledali državnu subvencioniranu satelitsku televiziju po vlastitom izboru, otvarajući prozore da izađe toplina jer je to lakše nego stišati centralno grijanje.

Stariji su klasificirani kao “neželjena generacija”: politička sramota. Starijim osobama kojima prijeti sljepoća zbog makularne bolesti povezane sa starenjem uskraćuju se lijekovi koji bi mogli spriječiti njihovu sljepoću. Starci se smatraju skupim, beskorisnim i zamjenjivim. Teorija je da oni ne doprinose i rijetko glasaju te se stoga mogu ignorirati. Oni koji u to vjeruju ostarit će prije nego što misle. Definicija “starog” postaje sve mlađa svake godine.

Ratovi su nas naučili da ljudi izgledaju spremni prihvatiti sve vrste strašnih stvari kao normalne. Ali kako je nevjerojatno strašno to što liječnici i medicinske sestre prihvaćaju da starije osobe (službeno starije od 60 godina) mogu umrijeti jer im nije isplativo održavati ih na životu. Čini se da je službeni stav da stari ljudi nisu bitni i da nemaju prava samo zato što su stari. Sredinom kolovoza 2007., Odbor za ljudska prava, sastavljen od zastupnika i kolega, izvijestio je da 21% bolnica i staračkih domova ne zadovoljava ni minimalne standarde dostojanstva i privatnosti za starije osobe. Povjerenstvo je priopćilo da je pronašlo dokaze zanemarivanja, zlostavljanja, diskriminacije i nepravednog postupanja prema slabim starijim osobama. (Njihovo otkriće nije bilo iznenađenje za nas koji smo desetljećima razotkrivali takva zlostavljanja). Kako smo zaboravili da su 1930-ih nacisti namjerno izgladnjivali i dehidrirali starije i ranjive pacijente jer su ih smatrali beskorisnim teretom za društvo? Upravo to radimo danas.

Zapanjujuće (i jezivo) istraživanje čitatelja časopisa Nursing Standard i Nursing Older People otkrilo je da je manje od jedne od šest medicinskih sestara reklo da ih ništa ne bi spriječilo da prijave zlostavljanje starijih osoba za koje skrbe.

Drugim riječima, pet od šest medicinskih sestara bi, barem ponekad, propustilo prijaviti zlostavljanje od strane starijih osoba za koje su plaćene. Dakle, po mom mišljenju, pet od šest medicinskih sestara nije kvalificirano da bude medicinska sestra.

Bi li te iste medicinske sestre tako lako ignorirale zlostavljanje djece?

Ovo je apsolutno užasno i optužnica za modernu sestrinsku profesiju.

Ista je anketa pokazala da bi šest od deset medicinskih sestara oprostilo zlostavljanje starijih osoba. Ne bi ništa rekli da znaju da je stariji pacijent ili štićenik doma za njegu pretučen, maltretiran ili opljačkan.

Zašto medicinske sestre napuštaju svoje pacijente?

Jedan od razloga je kukavičluk.

Nevjerojatno, čini se da se medicinske sestre boje prijaviti zlostavljanje u slučaju da su i same zlostavljane od strane zlostavljača.

Drugi razlog je očito “strah od pogrešnog tumačenja situacije”.

Kakva je to politički korektna glupost?

Bolnički pacijenti i štićenici staračkih domova danas često pate od pothranjenosti i dehidracije, zlostavljanja i grubog postupanja, nedostatka privatnosti, zanemarivanja, loše higijene i maltretiranja. Tisuće i tisuće starijih ljudi ostaju satima u prljavoj odjeći.

Kako bi netko sve ovo mogao “pogrešno protumačiti”?

Je li to zato što je previše modernih medicinskih sestara lijeno, glupo i nesposobno? Je li to zato što je previše njih previše samozadovoljno da rade bilo što osim da cijeli dan bulje u ekran računala?

Po mom mišljenju, medicinske sestre koje ne govore ništa kad vide zlostavljanje jednako su krive kao i zlostavljači. Nekada velika profesija danas je u gorem stanju nego što je bila u Dickensovo doba. Je li tako staromodno od mene vjerovati da bi svaka medicinska sestra uvijek trebala prijaviti svaki slučaj nedjela? Stalno. Bez iznimke.

Čini se da je ageizam sada endemičan u zdravstvu. Čitateljica mi je napisala da joj je, kada je došla kod liječnika žaleći se na bolna koljena, liječnik vrlo šturo rekao da je njezin problem to što predugo živi. Bila je shrvana. “Nije rečeno kao šala”, rekla mi je. “On je to ozbiljno.” U mjesecima prije svoje smrti, moj otac se opetovano žalio: “Ljudi se prema meni ponašaju kao prema budali jer sam star”. 79-godišnji čitatelj mi je rekao: “Ako imaš više od 55 godina, žele te mrtvog jer si preskup za život.

Sada živimo u svijetu u kojem se smatra prihvatljivim da muškarci i žene dijele odjel; u kojim su bolničkim kupaonicama toliko prljave da ih se pacijenti ne usuđuju koristiti; u kojoj su zubari toliko rijetki i skupi da ljudi moraju pribjegavati vađenju vlastitih pokvarenih zuba pomoću užeta zavezanog za kvaku. Uglavnom se starije osobe smatraju jednokratnim i nebitnim. Stariji nemaju nikakva prava. Seksizam i rasizam su zabranjeni, ali ageizam nije. Zapravo, čini se jasnim da je ageizam sada državno sponzorirana pristranost. Nasilni, divlji mladići uhvaćeni kako napadaju starije građane koji poštuju zakon.

Kada su liječnici u vlasništvu države, prioriteti Vlade preuzimaju primat. I tako se starci, koji se smatraju skupim teretom, smatraju potrošnom robom.