Dalibor Petrinić – Život na vagi

Dalibor Petrinić – Život na vagi

S obzirom da je opet krenuo vrlo popularan show “Život na vagi”, dat ću svoje mišljenje i navesti dobre i loše strane tog showa. Prije par godina kada je tek kretao show sam za svoj YouTube kanal snimio video na tu temu. Moje mišljenje se od tada nije promijenilo, iz jednostavnog razloga jer se, koliko sam upoznat, ništa u konceptu showa nije promijenilo. Nemam televizijske programe u kući pa ne znam što se događa u showu, ali koncept mi je poznat iz američkog showa “The Biggest Loser”.

Sama činjenica da je riječ o showu daje naslutiti da je primarni cilj što veća gledanost, što znači da zdravlje nije u prvom planu. Zato svake godine biraju sve deblje ljude, da gledanost bude što veća.

Za početak da pokrijemo dobre strane. Dobra strana je što se ozbiljno pretile ljude u početku motivira da se pokrenu i počnu biti aktivniji i paziti što jedu. Dugo sam razmišljao što bi još mogao navesti kao dobru stranu, ali ništa mi nije palo na pamet, stoga ću završiti s tom jednom jedinom stavkom.

Krenimo sad na loše strane. Za zdrav i održiv gubitak 50kg (da ne pričam o većim brojkama) je potrebno min 12 mjeseci. Skidanje takvog i većeg broja kilograma u 3 mjeseca, ne samo da nije zdravo, već osim što je dugoročno neodrživo može biti i opasno za zdravlje.

Razlog zašto se nikada ne snimaju reportaže s polaznicima od prije par godina je zato što 95% njih vrati svu izgubljenu kilažu. A ovih 5% koji povrate samo manji broj kilograma su doživotno osuđeni na neprestan osjećaj gladi, nelagode i nervoze. Zato što nisu išli ispravnim putem, polako i postepeno.

Naravno show se ne može snimati godinu dana pa je bitno da se u što kraćem roku naprave što spektakularniji rezultati. Nema veze što će biti sa sudionicima nakon toga, jer druge godine dolaze novi i ovi sada će biti zaboravljeni.

Nedavno sam snimio video u kojem sam pričao kako nitko ne pita zašto zapravo ljudi previše jedu, već samo što bi i koliko trebali jesti. O važnosti emocija u prehrani sam pisao u svojim knjigama, pa neću tu sad o tome, ali siguran sam da ste svi svjesni koliko hranom zapravo liječimo svoje emotivno stanje, traume, nezadovoljstva, nesigurnosti i strahove.

Zato što je hrana jedina legalna droga na svijetu koja zadovoljava svih naših 5 osjetila. A pogotovo ova današnja umjetna hrana koja je stvorena s ciljem da je što više jedemo bez ikakvih nutritivnih vrijednosti za naše tijelo. Naravno, od snimanja razgovora s psihologom te rješavanja trauma i pravih uzroka prejedanja se ne može napraviti show.

Puno je zanimljivije ljude staviti na za njih rizično nizak kalorijski unos, dva puta dnevno ih “ubijati” vježbama koje njima uopće nisu prilagođene i gledati kako ljudi plaču, rigaju i padaju u nesvijest.

Ono što se najbolje prodaje su emocije, ali prije svega patnja i suze. Zato se sve na tv programima vrti oko toga. Neizvjesnost, napetost i teške emocije. Ako netko ima preko 100kg za izgubiti, onda prije svega treba otkriti što je uzrok tom prejedanju. Nakon toga se treba postepeno smanjivati kalorijski unos, a ne sa 6000kal na 1500-2000kal preko noći.

Ukoliko osoba zadnjih 5 ili više godina nije napravila niti jednu dužu šetnju a kamoli trening, naglo prebacivanje na 2 intenzivna treninga dnevno može biti vrlo opasno. O važnosti ispravnog disanja, ne znam da li se govori u showu, ali nekako sumnjam. Ali kao što sam rekao, od polako i postepeno te rješavanju uzroka trenutnog stanja se ne može napraviti show.

Nekome će taj show biti inspiracija, ali dobit će krivu sliku potrebnog puta, prije svega strpljenja i potpune promijene životnog stila i navika. Jedno je kad ste pod stalnim nadzorom zatvoreni u kući, ali što će biti kad ostanete sami sa sobom i demonima u svojoj glavi? Većini će taj show biti dodatna kočnica da se pokrenu, kad vide svu tu patnju i suze.

Spektakularne transformacije su zaista moguće, ali one se za tako pretile osobe ne mogu ostvariti u 3 mjeseca. Jer svatko od njih je vrlo emotivno biće, s dubokim traumama na kojima će trebati dugo raditi.

Trebamo promijeniti način razmišljanja i početi shvaćati koliko smo mi zapravo kompleksna bića, bića emocija. Sa savršenim softverom (naš um) koji pamti sve što nam se od rođenja dogodilo i savršenim hardverom (našim tijelom) koji pamti kako smo se prema njemu od rođenja odnosili. I da konačno shvatimo da je od onog što jedemo čak i bitnije ono što jede nas. Kad sredimo um, tijelo će automatski slijediti njegov put…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp