Elia Pekica Pagon – Ono što nam se predstavljalo kao sloboda na kraju je ispalo ropstvo


Jesmo li svjesni činjenice da nas moćnici već godinama pripremaju za potpuni nadzor i potpuni gubitak privatnosti? Privikavanje čovječanstva na gubitak privatnosti već se godinama odvija putem društvenih mreža na kojima ljudi svakodnevno dijele detalje iz svojih privatnih života. Objavljuju se tako rođenja djece, krstitke, mature, promocije s fakulteta, vjenčanja, rođendani, slavlja, sprovodi, osmrtnice, svi važni životni trenuci. Nekada je to bilo nezamislivo. Ljudi su čuvali svoju privatnost. Ona im je nešto značila. Nije da nismo voljeli jedni s drugima podijeliti važne životne trenutke, ali ako smo ih s nekim dijelili, bili su to ljudi iz našeg bliskog kruga, a ne malo, po malo, pa cijeli svijet danas može vidjeti svačiji privatni život.

Nismo li pretjerali u tome? Nismo li pretjerali u tom poslušnom privikavanju na odvikavanje od naše privatnosti? Nismo li previše olako odustali od privatnog života i čineći ga javnim? Netko je mudro zaigrao na kartu našeg ega i podijelio ljudima platforme – virtualne pozornice na kojima se u neograničenim količinama mogu ukazivati ostatku svijeta – prikazujući se onakvima kakvi bi željeli biti i oslikavajući svoje živote onim bojama za koje misle da su društveno najprihvatljivije.

Vrijeme za druženje nekada je bilo doista u doslovnom smislu te riječi – vrijeme druženja, veselja, pjesme i viceva, a ne prepričavanja detalja iz privatnog života. Ljudi bi se našli da budu zajedno i vesele se životu. Alternativa nije postojala. I – dobro da nije. Ponekad je dobro nemati alternativu, koliko god to čudno zvučalo. Jer, kada je nema – prihvatiš život u svoj njegovoj punini. Što će nam uostalom alternativa za život kao takav? Alternativa može biti samo nešto umjetno – neka simulacija života. To smo dobili i danas imamo to što imamo. Ta nas je alternativa pojela žive.

Prije nije postojao drugi način da netko nekoga ‘odradi’ kao prijatelja i na taj alternativni digitalni način zalijeva cvijet prijateljstva. Jedini način druženja ljudi bilo je druženje uživo. Na telefonske razgovore nije se trošilo puno vremena. Telefoni su služili samo za dogovor – kad se vidimo i gdje. I to je bilo to. Ljudi su se prije digitalizacije društvenog života puno više družili, i, usuđujem se reći – puno kvalitetnije jer nisu zurili u zaslone mobitela dok bi bili jedni s drugima u društvu.

Danas, po novo-normalnom posve je normalno – ignorirati jedni druge s mobitelima u ruci. Svi su prihvatili to novo-normalno ignoriranje ljudi koji su s nama u društvu i općenito tu oko nas u fizičkom svijetu kao nešto normalno i prihvatljivo (iako je potpuno nenormalno) jer najvažnije od svega na svijetu je gledati u mobitel i biti prisutan u virtualnom svijetu. Svako malo netko od sugovornika lati se svog mobitela i počne hipnotizirano gledati u njegov zaslon, kao da cijelim bićem ulazi u taj virtualni svijet i odjednom ga više nema za tim stolom, odjednom više nije prisutan, kao da cijeli nestaje, kao da s tim zadubljenim pogledom cijeli čovjek ulazi u virtualni svijet putem zaslona pametnog telefona. Putem tog zaslona kao da se usisava cijela njegova pozornost, cijela njegova duša, cijelo njegovo biće. Nevjerojatno. Doista… I, nema baš previše iznimaka. Rijetko kome se to nije dogodilo. Tu smo svi manje-više isti i radimo slične greške.

Nekada je čovjek gledao u čovjeka, nekada je čovjek ne samo gledao, nego i vidio čovjeka, razgovarali su jedan s drugim gledajući se ravno i duboko u oči, rukovali su se, grlili, bili jedan uz drugog i jedan s drugim. Danas se međusobno više dotičemo digitalnim prstima nego onim stvarnim. Danas se ljudi jedni drugima javljaju objavama u digitalnom svijetu, jedni se drugima, dakle – objavljuju, ukazuju putem društvenih mreža, javljajući se potom jedni drugima kojim lajkom ili komentarom. Paradoksalno je to što je digitalno druženje uvelike zamijenilo ono stvarno, jer odrađujemo jedni druge digitalnim putem, ostavljajući susrete uživo za neki drugi dan, tjedan, mjesec ili godinu, pa tako mogu proći mjeseci i godine da nekoga ne vidimo u stvarnom svijetu, dok se s njim ili njom redovno družimo u virtualnom svijetu. Odrađujući tako jedni druge i naše međusobne odnose u virtualnom svijetu, sve se više udaljavamo jedni od drugih u stvarnom svijetu. Metaverzum postaje sve naseljeniji i sve življi, a stvaran sve tužniji. Tehnologija nas je na to natjerala. Naši avatari – digitalne verzije nas samih postali su naša glavna preokupacija, kao i sve ostalo što se u metaverzumu događa. Moćnici su postigli svoj cilj. Sada samo treba nastaviti s naseljevanjem svih duša u metaverzum, kako bi se stvaran svijet u miru mogao resetirati u svijet zarobljenih, izgubljenih duša koje vegetiraju u digitalnim kavezima metaverzuma bez imalo svijesti o opasnosti te simulacije života.

Na tu smo laž sami pristali. Na tu smo prividnu komociju sami pristali. Sami smo poželjeli imati svoje avatare i holograme. Sami smo pristali na tu liniju manjeg otpora. Htjeli smo biti u trendu. Htjeli smo biti in. Htjeli smo taj digitalni svijet. Nudio nam je slobodu, a dao nam je ropstvo. Nije nam smetalo da nas se nadzire i prati, da nas se prisluškuje. Na cenzuru i danas neki ljudi samo odmahuju rukom – u stilu – toga je bilo i bit će.

Zašto smo onda ikada uopće govorili o slobodi govora, o slobodnom svijetu, demokraciji kao vladavini naroda i tome slično, kada je sve to bila samo propaganda vladajućih, samo obmana i laž moćnika čiji jedini zadatak je bio – uvesti nas u svijet najvećeg mogućeg nadzora, najžešće moguće kontrole i ropstva do sada, onakvog kakvog ovaj svijet još nije vidio… Dok smo mi nehajno i veselo objavljivali fotografije iz naših privatnih albuma, želeći se ukazati svijetu i usput se zauvijek odričući svoje privatnosti, moćnici su nas pripremali za još jaču manipulaciju, pretvarajući nas iz dana u dan u sve poslušnije lutke na koncu, a mi smo se veselili svakoj tehnološkoj novotariji i svakoj novoj aplikaciji kao mala djeca…

Danas se pitamo – kamo ide ovaj svijet? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan – ide tamo kamo idemo i mi. Pitanje je samo – koliko ima ljudi na svijetu koji slijepo slijede naputke koje nam nameću moćnici idući tako svakim novim korakom putem sve većeg ropstva te koliko s druge strane ima ljudi koji se ni pod koju cijenu ne žele odreći svoje slobode i prava na svoje mišljenje i koji su spremni učiniti sve da ovaj svijet bude ugodno mjesto za sve nas, oslobođeno svih mogućih okova kojima nas moćnici žele okovati?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp