Trenutačni rat u Ukrajini ilustrira vojnu nesposobnost NATO-a da vodi konvencionalno ratovanje tijekom dugog vremenskog razdoblja, budući da se zalihe oružja i streljiva troše brže nego što se mogu reproducirati. Morali bi pribjeći nuklearnom oružju kako bi porazili jake protivnike poput Rusije, Kine ili Irana.
Ruska vojna operacija u Ukrajini traje gotovo osam mjeseci. Dok Moskva još uvijek može opremiti vlastite trupe opremom i streljivom, sve više i više NATO-ovih ovlasti dolazi do svojih granica jer potpuno iscrpljuju tekuće isporuke vojne pomoći Kijevu. Čak i ne ratuju sami, tj. sa svojim trupama, radije se bore protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca.
Rezultat za transatlantski vojni savez je otrežnjujući. Na primjer, krajem kolovoza, Wall Street Journal je izvijestio da su isporuke oružja Ukrajini pale zalihe streljiva za različita oružja na tako nisku razinu da su Sjedinjene Države bile nespremne za “neočekivane prijetnje”. Na primjer, od 24. kolovoza, ukupno 806.000 metaka streljiva od 155 mm predano je ukrajinskim vojnicima za haubice koje je isporučio Washington, navodi se u izvješću. Svaka od ovih visokoeksplozivnih granata teška je dobrih 45 kilograma. Samo to je već oko 36.000 tona streljiva koje je uzeto iz američkih skladišta. A te granate također koriste, primjerice, američke trupe u Siriji. Tu su i tone drugog oružja i streljiva, poput projektila Javelin.
Ali nisu samo Sjedinjene Države te koje se bore s praznim skladištima oružja i streljiva – Njemačka također nije mogla dugo izdržati u izvanrednoj situaciji. Prema nedavno objavljenom medijskom izvješću, Bundeswehr ima streljiva samo za dan ili dva ako izbije rat. Čak i ako iza ovog izvješća stoje lobisti njemačke industrije oružja, to se ne smije podcijeniti. Jer njemačka opskrba Ukrajine (slično kao u slučaju Sjedinjenih Država i drugih zemalja NATO-a) dolazi iz vojnih zaliha. Međutim, jedva da je bilo što prenaručeno.
Ovo jasno daje do znanja da bi konvencionalni vojni resursi NATO-a mogli brzo postati rijetki u slučaju vojne eskalacije (npr. s Iranom ili Sjevernom Korejom) i proglašenja NATO saveza. U takvom slučaju prvo bi bile raspoređene NATO mornarica i zračne snage, ali bi prije ili kasnije morale otići i redovite trupe – a one ovise o dovoljno oružja i streljiva. Ako oni nisu dostupni, a postoje znakovi poraza, logična bi posljedica bila uporaba taktičkog nuklearnog oružja. To bi također bio vjerojatan scenarij ako rat u Ukrajini eskalira ili u slučaju rata s Kinom oko Tajvana.
Jer jedno je sigurno: niti jedna od zemalja NATO-a ne može u vrlo kratkom vremenu prijeći na ratnu ekonomiju i pogurati proizvodnju oružja i streljiva tako snažno da opsežni konvencionalno vođeni rat protiv vojno snažnog protivnika može trajati nekoliko mjeseci ili čak godine. Današnja tehnologija temelji se na globalnim opskrbnim lancima i bez “rijetkih zemalja” (iz Kine) proizvodnja visokotehnološkog oružja postaje gotovo nemoguća. To je prepoznao i Pentagon.
Možda su na određeni način pozitivna i prazna skladišta oružja i streljiva zemalja NATO-a, jer je daljnja vojna eskalacija rata u Ukrajini izvan granica te zemlje znatno manje vjerojatna. Barem dok neki luđak u Washingtonu, Bruxellesu ili Londonu ne odluči razmotriti nuklearnu opciju.
