Od hrane koju se psima ne daje, preko iživljavanja ratnih prolupanih dočasnika nad vojskom do nepotizma gdje tatini sinovi po noći spavaju kao male bebe dok su “kmeti” i po 67 dana u komadu na straži. No, to je neka druga priča.

I poslije svega toga, vratim se kući gdje me čeka slaganje kockica života već odavno srušenih snova. Imao sam posao, kakav – takav, ali u Slavoniji je od 90. sve urušeno do temelja, da razmjere toga ljudi iz Zagreba ne mogu uopće shvatiti. Tako da je bilo kakva nada za normalan život u Slavoniji, od svog rada, još tada bila samo puka fatamorgana. I tako uslijed svega toga, odlučim se pobjeći što dalje od svega i od onog najgoreg, koje je gore i od ekonomske neimaštine; nepravde oko nas na svakom koraku.

Budući da sam oduvijek bio oduševljen Francuskom koja je neizostavni dio Legija stranaca, a kojoj sam još kao klinac maštao pristupiti, odluka je pala; “idem u Legiju stranaca”! Nije tad bilo interneta na sve strane, bio je tek u povojima i rijetko ga je tko imao (98.). Otišao sam u gradsku knjižnicu u mom Brodu i istražio po koju knjigu o Legiji. Shvatio sam da moram otići u francuski Marseille i da je tamo glavni centar za obradu pristupatelja Legiji stranaca. Pozdravim se sa jedinim prijateljem kojem sam rekao kamo idem i rekao da drugima kaže gdje sam tek ako vidi da se ne vraćam nakon par mjeseci.

Na poslu sam uzeo godišnji, znajući da ću se možda ipak vratiti. Svojima nisam ništa rekao. I tako odem iz Slavonskog Broda do Zagreba i tu uzmem kartu za Marseille, ne povratnu. Do Milana otprilike, pol dana i noć u društvu zgodne suputnice Andree iz Zagreba, a poslije toga ostadoh sam u kupeu i odlučih prošetati vlakom ne bih li s nekim proćaskao. I tako slučajno započnem razgovor s čovjekom mojih godina. Pričamo mi na engleskom. Ja na engleskom stupnja “piplmasttrastas”, a on na ipak nešto boljem.

U jednom trenutku lik mi reče na hrvatskom: “A da ipak pričamo na našem?”, rekoh: “Može, možda ćemo se tada ipak nešto bolje razumjeti”. Tu se dobro nasmijasmo našem razgovoru, a vjerojatno posebno mom engleskom. U razgovoru, malo po malo, oprezno, dođemo do toga da idemo na istu “destinaciju”. Čovjek je Slovenac, iz Maribora, zove se Luka. Kaže da je i on hrvatskog porijekla, prezime Leskovar. Djeluje potpuno kulturan i bezazlen čovjek.

Pitam ga zašto ide u Legiju? Objašnjava mi da je vojnik u slovenskoj vojsci, da nije nezadovoljan plaćom, nego da misli da je lik s kojim se potukao umro u bolnici od udarca i da se boji da mu prijeti zatvor. Naravno, kad uđete u Legiju više vam nikakav zatvor ne prijeti. Čim se prijavite u Legiju i uđete na testiranja i preglede, dobijete novo ime i prezime, novi identitet. To vam odmah jasno kažu.

I tako smo ja i moj prijatelj Slovenac stigli u Marseille, prespavali u jednom hotelu blizu tamošnjeg željezničkog kolodvora koji je bio kao iz francuskih filmova iz tridesetih godina i ujutro uzesmo taksi do Aubagnea, mjesta uz Marseille gdje je glavni centar za regrutaciju Legije stranaca i između ostalog memorijalni centar Legije. Kada smo ušli unutra svaki dan su bila neka testiranja i pregledi. Oko sebe smo vidjeli masu ljudi sa svih strana svijeta. Čak smo upoznali lika s Polinezije. Rekao je da je putovao raznim prijevozima, mislim čak dva mjeseca. Bilo je i Južnoamerikanaca, puno Afrikanaca, najviše s područja Magreba. Istočnoeuropljana, Albanaca s Kosova koji su kako smo čuli htjeli proći vojnu obuku jer su znali da će na Kosovu biti rat no, uvjerljivo je bilo najviše Rusa. Rusi su tada bježali iz Rusije koja se, dobro znamo kako raspadala pod Jeljcinom i “blagodatima” demokratizacije.

Kad bi na dvorištu tog centra negdje rekao da sam Hrvat, Rusi su me oduševljeno grlili i vikali: “brat Hrvat, mi smo slavenska braća”. I tako jedan dan čujem na dvorištu netko priča na “našem” jeziku. To je bila neka čudna ekavica i čudna boja glasa. Priđem okupljenoj ekipi kad tamo lik koji sliči na prosječnog Argentinca, povisok, mršav oko 22-3 godine priča na tom “našem”. Odmah ga pitam otkuda on priča taj jezik, a veli da je iz Argentine i tako izgleda, kaže da mu je djed bio Bugar i da su ga odmalena učili bugarski. I dalje priča da je u Legiju došao jer je ubio nekoga. Tad mi zazvoni lampica.

Na sve strane, jer on i Luka nisu bili jedini, oko mene su bili ljudi s krvnim deliktima. Ili s nekom kriminalnom sjenom zbog koje su bili u Legiji. Počeh se pitati što ja uopće radim među takvim ljudima, ima li sve ovo smisla?! Ni mom frendu Luki L. nije se to svidjelo, iako je i sam nešto slično imao, ali nije djelovao da je iz takve “fele” ljudi.

U međuvremenu smo u kuhinji upoznali još jednog našeg Balkanca. Srbina. Legionar 5 godina. Niži, nabijen kao boksač, crnomanjast. Oko 30 godina. Ljubazan, ali ozbiljan čovjek. Radi svoj posao usmjereno, priča s nama, dok mi pomažemo u kuhinji. Ne želi mi reći ime jer kaže da je bio u ‘Belim orlovima’ i da nije siguran da mene Hrvatska nije poslala za njim. Ma, rekoh mu – precjenjuješ me, a bojim se i Hrvatsku i njenu ozbiljnost, mislio sam u sebi.

Kasnije, kad je ubijen Đinđić i Luković zvani Legija uhapšen zbog toga, shvatih da bi to bila ista osoba kao taj Srbin iz kuhinje. Ne znam da li je ili nije, ali i ako nije, isti su doslovno kao da su blizanci. A vjerujte, nema tamo puno ni Srba ni Hrvata… I tako nam priča taj čovjek da u Legiji nema novaca, da je on jedva dobio 2 godine terena u Djiboutiju da si nešto uštedi, da je francuski toliko težak da ga nije svladao za 5 godina, a da francusko državljanstvo možeš tražiti tek nakon 3 ugovora, to jest 15,5 godina Legije.

U Legiji je tad obuka bila 6 mj. u Kastel Enaudriju u Ardenima i ako te prime potpisuješ ugovor na 5 godina. Pokaže nam jednom nekog svog zemljaka Srbina koji je u Legiji bio 25 godina. Kaže, taj više ne zna što je život izvan Legije. Nema ništa osim Legije. Nikada ne skida uniformu.

Poslije svega ja i Luka bili smo još više u dvojbi. Ima li smisla? U našoj sobi je bio neki ne baš previsok Francuz koji je pričao da je on u Legiju došao jer želi profesionalnu karijeru vojnika i da Legija za časnike i dočasnike bira većinom Francuze. Rekao je da su za strance činovi kapolar i kapolar šef, a da su za Francuze viši činovi. Stoga se za shodno pitati što su u Legiji bili naši generali Gotovina i ekipa? I da li je normalno da su kod nas dobili generalske činove ako tamo nisu bili niti blizu toga?!

I tako Luka i ja, sad već Miroslav Lorber on, a ja Edin Kalikic (bez šale, to su nam bila nova imena) odlučismo pitati našeg frenda Srbina iz kuhinje, kako da izađemo “iz Legije”? Puna nam je kapa bila što smo okruženi samim kriminalcima, a nerijetko i ubojicama. Kaže nam taj čovjek da kad dođemo pred zapovjednika koji nas ispituje o razlozima dolasku u Legiju kažemo da nam je novac prioritet i da želimo zaraditi velike novce. Tad će kaže ovaj biti ljut, ali na vas se više neće računati i bit ćete otpremljeni van. I tako se sad odjednom trudimo ne ući u Legiju.

Prvi je išao Luka. Nije bio dugo, ali je izašao zadovoljan. Idem sad ja. Dođem pred lika, stariji zapovjednik, pun nekog ordenja, lice s bradom. Prevodi nam Rus jer moj engleski je jako loš za ozbiljan razgovor. I tako ja njemu kažem da sam Hrvat. Da sam u Legiju došao da zaradim velik novac. Odmah se vidjelo da mu nije pravo, bio je ljut. On me pita jel’ znam jednog našeg generala, ne Gotovinu? Ja mu kažem da sam bio samo vojnik i da ne mogu znati generala. Kaže da je lik bio totalno smeće od vojnika i čovjeka.

Reče mi doslovno da od Hrvata nitko koga on zna nije bio dobar vojnik samo neki opet general Miljenko Filipović, za kojeg mi kaže da je bio odličan vojnik i da ga pozdravim. Lik se ismijavao činjenici da su ti hrvatski Legionari postali generali kod kuće. I meni je to čudno ako je istina da nisu tamo mogli imati neke visoke činove, a doma postali generali. Napade me i da sam ubijao muslimane u Bosni. Rekoh nisam, nisam bio u ratu, već kasnije u ročnoj vojsci. I tako se pozdravismo i ja odoh od njega vidno ljutog i iznerviranog.

Jutro poslije smo pušteni, mislim s papirom da smo pokušali pristupiti Legiji. Imamo još dva puta pravo. Nakon tri odbijena pristupa, nemate više pravo pokušati pristupiti. Kad smo izašli, Luka je zvao Maribor i dobio informaciju da će čovjek zbog kojeg je otišao preživjeti, da se može vratiti. Rastasmo se negdje u Italiji gdje smo se i upoznali. Nikada se više nismo čuli.

Ja se vratih kući nakon tih oko 10-tak dana. Vratih se na posao. Dugo osim onom frendu koji je znao da idem nisam nikom ništa pričao. A oni koji su znali da sam nestao jer su se mnogi pitali gdje sam, sam rekao da sam bio u Južnoj Africi ispitati teren za vađenje dijamanata.

Kad se saznalo među mojim frendovima gdje sam bio i proširila se priča po Brodu, jednom do mene dođe jedan frend, moj imenjak i ispita me gdje i kako treba ići?! Kaže da ispituje za dva frenda iz sela pored Broda. Nakon par godina, slučajno pitam svog kuma iz tog sela za njih dvojicu. Postoje li takvi?! Kaže da, postoje, ali jedan je nedavno poginuo negdje u Africi, strovalio mu se džip u provaliju. Par dana prije nego je htio doma na odmor. Bilo mi je žao, čak sam osjetio dozu krivnje.

A shvaćate i sami, nemam doslovno ništa s tim. Ti dečki su, vjerujem, bili kao ja, ekonomski migranti i avanturisti. Ali debela većina koja ode u profi vojske, koje su na rubu rata svaki tren, to nisu. Priznajem da sam bio oduševljen kad sam u dvorištu Aubagnea vidio friške legionare u ispeglanim uniformama s crtom na koju se možeš posjeći. No, to je samo jedan posto romantike koja privlači sanjare u Legiju. Onih 99% je ono o čemu je bolje niti ne pričati. Plaćeništvo. A to nitko savjestan, zreo i ozbiljan ne želi biti. Pogotovo ne u takvom društvu kakvo sam ja tamo sreo. Sumnjam da su bolji i ovi što idu u Ukrajinu.