Kada vam država i farmakomafija pomažu pri umiranju


Grad Vancouver, Kanada, poznat je kao glavni grad svijeta za pomoć pri umiranju. Od početka “pandemije” cvjetaju im ruže, a dobna granica se pomiče sve niže, toliko da sada mogu asistirati i kod samoubojstava starijih maloljetnika. Država je sretna što može uštedjeti milijune na zdravstvu i ne pomišlja pomoći ljudima da prebrode poteškoće koje su sve više materijalne, a ne zdravstvene prirode. Upitajmo se – što se događa kada prepustite državi i farmakomafiji da se brinu za vas i budućnost vaše djece?

Granice u zapadnom svijetu očito ne postoje…humanost i moral su davno pokopani…psihijatrija je zasjela na tron ​​i pustila korijenje, guši sve čega se dotakne…, a država zadovoljno trlja ruke jer, zajedno s psihijatrijom, uspješno je navodi ljude da se javljaju za pomoć u ispunjenju eugeničkih snova…i sve to na “naprednom zapadu”. Sodoma i Gomora su za njih male bebe.

Ovaj po mnogima stravičan postupak okončanja nečijeg života uključuje primjenu dvaju lijekova. Prvo, sredstvo za izazivanje kome. Zatim, neuromuskularni blokator koji bi zaustavio disanje. Bio bi mrtav za pet do deset minuta.

Argument za pomoć u smrti je jasan: smrt je neizbježna. Zašto bi se ljude tjeralo da pate? Godine 2015. Vrhovni sud Kanade presudio je da je potpomognuto samoubojstvo ustavno. U lipnju 2016. godine Parlament je donio zakon C-14, inače poznat kao Zakon o medicinskoj pomoći umirućim ljudima. MaiD je sada legitiman u Kanadi. Svatko tko je mogao pokazati da je njihova smrt bila “razumno predvidljiva” bio je prihvatljiv za taj postupak potpomognutog umiranja. U tom pogledu Kanada nije bila jedina: Nizozemska, Švicarska, Belgija, Španjolska, Australija i Novi Zeland, između ostalih, dopuštaju potpomognuto samoubojstvo. Kao i deset država u SAD-u.

U 2017. godini, prvoj punoj godini rada MAiD-a, koji vode pokrajinske vlade, 2.838 ljudi odlučilo se za potpomognuto samoubojstvo, prema vladinom izvješću. Do 2021. taj je broj skočio na 10.064 – što predstavlja više od 3 posto svih smrtnih slučajeva u Kanadi te godine. Bilo je ukupno 31.664 smrtnih slučajeva putem MAiD-a, a velika većina tih ljudi imala je od 65 do 80 godina kada su umrli. U 2017. samo 34 smrtna slučaja MAiD-a bila su u dobnoj kategoriji od 18 do 45 godina. U 2018. taj se broj popeo na najmanje 49. U 2019. iznosio je 103; 2020. godine 118 te 139 u 2021. godini. Danas se na tisuće ljudi koji bi mogli živjeti mnogo godina uspješno prijavljuju da se ubiju. Doista, u nekim kanadskim provincijama gotovo 5 posto smrtnih slučajeva su smrti posredstvom MAiD-a. Godine 2021. pokrajina Quebec izvijestila je da je 4,7 posto smrtnih slučajeva u pokrajini uzrokovano MAiD-om; u Britanskoj Kolumbiji taj je broj iznosio 4,8 posto.

Progresivni Vancouver neslužbeno je poznat kao “svjetska prijestolnica potpomognute smrti”, rekli su liječnici. Tijekom proteklih nekoliko godina liječnici zauzimaju sve liberalniji stav kada je riječ o definiranju “razumno predvidljive” smrti. Zatim je prošle godine vlada izmijenila izvorni zakon, navodeći da se zahtjev za MAiD može podnijeti čak i ako smrt nije bila razumno predvidljiva. Ova druga skupina podnositelja jednostavno je morala pokazati da im je stanje “nepodnošljivo” i da je to stanje kojeg se ne mogu “riješiti pod uvjetima koje smatraju prihvatljivima”.

U 2023. godini ti će se brojevi gotovo sigurno povećati. Sljedećeg ožujka Vlada bi trebala proširiti broj kvalificiranih tražitelja samoubojstva kako bi se uključili mentalno bolesni ljudi i “zreli maloljetnici”. Prema kanadskom Ministarstvu pravosuđa, roditelji općenito „imaju pravo donositi odluke o liječenju u ime svoje djece. Međutim, doktrina zrelih maloljetnika dopušta djeci koja se smatraju dovoljno zrelima da sama donose odluke o liječenju.“ Savezna vlada pritom ne definira tko je to i na koji način “zreo”, niti specificira tko određuje je li netko zreo ili nije, što je vrlo kontroverzno i suspektno. Osim toga, doktrina se razlikuje od pokrajine do pokrajine. Dr. Dawn Davies, liječnica za palijativnu skrb koja je podržavala MAiD u ranim danima, rekla je da je bila jako zabrinuta oko toga kamo bi to moglo dovesti. Mogla je zamisliti djecu s poremećajima osobnosti ili drugim psihičkim problemima kako govore da žele umrijeti. “Neki od njih će to pomisliti, neki neće”, rekla je. “I nećemo nužno moći reći tko je tko, odnosno tko je to doista pomislio, a tko ne.”

Hugh Scher, odvjetnik, rekao je: “Dok su druge zemlje istraživale širenje potpomognutog samoubojstva za maloljetnike, te su vlade inzistirale na značajnim zaštitnim mjerama, uključujući obavještavanje i pristanak roditelja. Kanada je spremna postati najdopustljiviji režim eutanazije na svijetu, uključujući maloljetnike i osobe s psihijatrijskim bolestima, budući da je već uklonila predvidljivost smrti ili terminalne bolesti kao osnovni uvjet za pristup eutanaziji ili potpomognutom samoubojstvu.”

Dr. Ellen Warner je onkologinja na prestižnom istraživačkom institutu Sunnybrook u Torontu i profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu. “Moja primjedba MAiD-u, od prvog dana, bila je da nema načina da izbjegnemo ovaj sklizak teren, jer ovo nisu crno-bijeli slučajevi. Ja sam 100 posto protiv MAiD-a. Ja sam staromodni doktor Hipokratove zakletve.”

Dr. Derryck Smith, psihijatar sa Sveučilišta British Columbia, vjeruje da porast smrti od MAiD-a napreduje. (Smith nikada nije položio Hipokratovu zakletvu, rekao je, jer je mislio da je “arhaična”.) “MAiD se bavi ublažavanjem patnje, poštivanjem ljudskog dostojanstva i priznavanjem urođenog prava pojedinaca da donose odluke koje utječu na njihovo zdravlje, pa čak i na njihovu smrt”, rekao je Smith. Potpomognuto samoubojstvo, kako je istaknuo, događa se godinama. “Prije MAiD-a, pacijentima koji su trebali umrijeti na putu su pomagale visoke doze narkotika”, rekao je. “Razlog je bio ‘učiniti ljudima to putovanje ugodnim’.”

Mnogi ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu u Kanadi osjećaju olakšanje jer je Vlada olakšala umiranje. “Noćne more su mi oduvijek bile problem”, rekao je 40-godišnji Mitchell Tremblay. „Od moje šeste godine, kad me bratić maltretirao.“ Tremblay je bio na Twitteru. Imao je malo sljedbenika, ali je bio aktivan u krugovima #MAiD. Tremblay je bio jako zainteresiran za MAiD. Svi MAiD znatiželjnici bili su usamljeni i uplašeni te su se udružili u rastuću internetsku zajednicu, uglavnom na Twitteru i Facebooku i kroz proliferaciju virtualnih kafića smrti. Bilo je više od 1.300 kafića smrti u Kanadi i 14.000 diljem svijeta. U početku, 2012. ili 2013., ljudi su se uglavnom sastajali u kućama kako bi razgovarali o emocionalnim i filozofskim složenostima smrti. Jeli su kolače i pili kavu ili čaj. Od tada je broj virtualnih kafića znatno porastao.

Karry Sawatsky, opisana je na web stranici MAiD House kao osoba koja vjeruje da “planiranje na kraju života vodi do značajnog i transformativnog iskustva.”. Tremblay je bio izvan Toronta i bio je beskućnik, povremeno, više od dva desetljeća. Proveo je godine u psihijatrijskim ustanovama i izvan njih. Prostituirao se i drogirao te boravio u prljavim stanovima. Za sada je imao gdje živjeti, ali je očekivao da će ga iseliti do proljeća. Planirao je podnijeti zahtjev za MAiD čim se otvori za mentalno bolesne u ožujku 2023. godine. “MAiD će mi dati dostojanstvo”, rekao je Tremblay. „Sad moram ići, jer znam da će biti još gore.“

Les Landry, 65, rekao je da je usred dovršavanja svoje prijave za MAiD. Bio je iz Medicine Hata, Alberta, usred ničega, nekoliko sati jugoistočno od Calgaryja i malo sjevernije od Montane. Svaki je mjesec od Vlade dobivao 1.238 dolara, ali uvijek mu je nedostajalo gotovine. Rekao je da ga je majka zlostavljala kad je imao četiri godine – provukla mu je ruku kroz cjedilo staromodne perilice rublja. Rekao je da je bolovao od PTSP-a, imao tri moždana udara i bolovao od epilepsije. Kao i Tremblay, bio je aktivan i na Twitteru. “Postoji prijelomna točka u kojoj si ne možete priuštiti život”, rekao mi je Landry. “MAiD je nova socijalna sigurnosna mreža.” Tako su Victoria i Joan Cowie vidjele stvari. (Victoria i Joan postale su online prijateljice s Landryjem i Tremblayem.) Victoria, 21, bila je studentica treće godine strojarstva iz LaSallea, Ontario, s druge strane rijeke od Detroita. Bolovala je od epilepsije – uključujući česte napadaje – i bila je anemična te je svaki tjedan primala tri ili četiri intravenske infuzije željeza. Također se brinula o svojoj majci Joan (53), koja se borila s rakom jajnika i prikovana za invalidska kolica zbog Guillain-Barréovog sindroma, neuromuskularne bolesti. Obje su žene primale invalidninu od pokrajinske vlade u Torontu – što je svakog mjeseca donosilo 1.361 USD. Nakon plaćanja stanarine i režija, obično su imale nešto više od 70 dolara za hranu. Ponekad bi im ljudi poslali namirnice ili druge bitne potrepštine putem Amazonove liste želja; ponekad bi dobile neke konzervirane proizvode iz lokalnih banaka hrane. Često bi izdržale sa samo jednim obrokom dnevno. U svibnju je Victoria pažljivo pogledala njihov proračun. Nisu mogle izdržati ovoliko dugo. “Mama,” Joan se prisjetila kako joj je Victoria rekla, “Mislim da ne možemo preživjeti. Moramo se prijaviti za MAiD.”

Državni dužnosnici nisu zaboravili da im MAiD može uštedjeti mnogo novca.

U listopadu 2020. godine Ured parlamentarnog službenika za proračun izdao je izvješće u kojem se navodi da će MAiD smanjiti troškove zdravstvene zaštite za više od 66 milijuna dolara. Godine 2017. Aaron Trachtenberg, istraživač i liječnik na Sveučilištu Manitoba, i Braden Manns, zdravstveni ekonomist i nefrolog na Sveučilištu Calgary, objavili su rad u kojem predviđaju da bi MAiD mogao smanjiti troškove zdravstvene skrbi za čak 100 milijuna dolara godišnje.

“Bojim se da je MAiD jednostavno rješenje za nedostatak kreveta i krajnji nedostatak sredstava s kojima se pacijenti suočavaju”, rekla je dr. Ramona Coelho, obiteljska liječnica u predgrađu Toronta. 

Dodala je da “Vlade osiguravaju MAiD umjesto skrbi i sredstava za život ljudi, što može predstavljati stvarnu opasnost za živote ranjivih ili marginaliziranih ljudi.” Ramonini komentari uslijedili su nakon pisma tri dužnosnika UN-a kanadskoj vladi iz 2021. da MAiD ima “potencijalno diskriminirajući učinak na osobe s invaliditetom i starije osobe koje nisu na kraju života ili blizu smrti od prirodnih uzroka”.

U pismu se dodaje da “postoji stvarni rizik” da će oni “koji bi mogli biti dodatno marginalizirani zbog svog rasnog, autohtonog, rodnog identiteta ili drugog statusa biti ranjiviji da budu natjerani da pristupe MAiD-u”.

Dr. Sonu Gaind, profesor psihijatrije na Sveučilištu u Torontu i bivši predsjednik Kanadskog psihijatrijskog udruženja, rekao je da je proširenje MAiD-a “sagrađeno na kuli od karata”. “Dok se pretvaramo da pružamo pomoć za neizlječivo stanje, zapravo na kraju oduzimamo živote ljudima koji ne umiru, već koji bi mogli biti bolje kada bi se riješili psihosocijalne patnje”, rekao je Gaind. “To nije suosjećanje.” Dodao je: “Kada imamo ljude koji istinski pate, a mi im ne dajemo priliku da žive dostojanstven život, već im pružamo ono što nazivamo bezbolnom smrću, to dovodi te ljude u iskušenje da pobjegnu od svoje patnje, a mogli smo im pomoći da pobjegnu na drugi način – prevladavanjem svojih problema i nastavkom kvalitetnog života.”

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp