Caitlin Johnstone – Naša bi nas smrtnost trebala ujediniti


“Svi ćemo umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziramo jedni druge trivijalnostima kako bi nas na kraju pojelo ništavilo.”
~ Charles Bukowski

Mlazni putnički avion se otvara i šalje svoje putnike na zemlju. Očekivali biste da će vrištati, plakati, stisnuti se jedno uz drugo od straha, pripremati se za kraj, moliti se, razmišljati o svojim najdražima, ali ne. Umjesto toga, okrenuli su se jedni protiv drugih i počeli se svađati.

 

“Mrzim te! Mrzim te!” vrište dok mlataraju šakama jedno po drugom na putu prema dolje.

Neki pokušavaju zadaviti jedni druge do smrti. Neki pokušavaju ukrasti jedni od drugih. Neki se pokušavaju popeti na druge kako bi drugi umro djelić sekunde prije. Drugi se drže svoje imovine vičući “Nikada nećeš uzeti ono što je moje!” i šutnuti svakoga tko mu priđe preblizu.

Svi su krenuli prema istoj sudbini u isto vrijeme, ali okreću se jedni protiv drugih i pokušavaju pregaziti jedni druge tijekom svog kratkog pada umjesto da se pomire jedni s drugima i s onim što dolazi.

 

Takav je naš bizaran odnos sa smrtnošću. Ogromna vagina otvara se na nebu i rađa bebe koje rastu dok padaju u smrt, a oni to kratko vrijeme provode mrzeći jedni druge, boreći se jedni s drugima, manipulirajući i spletkareći jedni protiv drugih.

 

Naravno da se ne čini da je baš tako. Zbog načina na koji ljudi percipiraju vrijeme, ono se ne čini kao brzi pad prema smrti. S naše točke gledišta čini se da traje taman dovoljno dugo da zaboravimo što se događa, da nas omete i da se uhvatimo u dramu i razne sukobe i mišljenja i zamjerke i izgubimo putem fokus na sjajnu stvar koja nas dole čeka.

 

Ali to je ono što se događa. Svi smo uključeni u intimni ples sa smrću, priznajemo li da je to ono što se događa ili ne. U središtu smo toga. Sve što radimo u životu je lopta koju odbijamo od zida tog definitivnog kraja gdje god da stojimo. To je drugi kraj vremenskog raspona gdje možemo raditi stvari na ovoj planeti, suprotno od onoga gdje smo sada. Smrt stoji na istom terenu kao i mi, uzvraća svaku loptu koju serviramo.

 

Lako je izbjeći uspostavljanje autentične veze s ovom teškoćom ako niste autentična osoba, ili ako ne očekujete da ćete uskoro umrijeti, ili ako nikoga ne volite duboko. Istinski, duboko voljeti nekoga znači odmah uroniti u akutnu svijest o smrti, jer što intenzivnije volite drugoga, neizbježni kraj te veze više privlači vašu pozornost. Ali sve dok izbjegavate taj skok i živite rastresenim i plitkim životom, moguće je provesti dugo vremena pretvarajući se da se vaš ples sa smrću ne događa.

 

I tako se možemo pretvarati da smo u zavadi jedni s drugima. Pretvarati se da ima smisla živjeti u društvu temeljenom na natjecanju u kojem se moramo probijati kako bismo nadmašili sve ostale, kako bismo napredovali u utrci štakora koja ne može postojati bez gubitnika. Pretvarati se da ima smisla živjeti u svijetu u kojem postoje ratovi, u kojem postoji militarizam, u kojem postoji mržnja i sebičnost, pohlepa i obrambeni stav. Cijela igra ovisi o tome da svi provode dugo vremena zaboravljajući da se nitko od nas iz ovoga ne izvlači živ.

 

A onda prije nego što se osvijestiš sjediš sam u krhkom, nejakom tijelu, pitajući se zašto te boli hodati i kamo je nestao tvoj ljubavnik i što je, do vraga, bio cijeli taj nered. Nijedno od postignuća za kojima ste jurili kroz život odjednom vam više ništa ne znači. Nijedan od slučajeva kad su vas izabrali zbog nečega što ste željeli više vam se ne čini posebnim ili značajnim, a ne možete se sjetiti ni zašto vam je to bilo važno. Sigurno ne sjedite negdje želeći da ste proveli više vremena u uredu ili kupili otmjeniju odjeću ili imali auto koji bi impresionirao vaše susjede. Sve što želiš je vidjeti ljude koje više ne možeš vidjeti i možda zagrljaj.

 

Kad bismo mogli vidjeti da se sve odvija brzo, ili samo percipirati ono što već znamo s većom sviješću i lucidnošću, nikada ne bismo odabrali živjeti svoje živote onako kako moćnici žele da ih živimo. I nema šanse da bismo pristali na sustave koji to od nas zahtijevaju. Puno upravljanja percepcijom ide u smjeru toga kako bi nas se spriječilo da jasno vidimo što se ovdje doista događa, i što nam sve oduzimaju, i koliko bi ovaj svijet mogao biti bolji.

Kakav cirkus, stvarno…

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp