Ono što sam naučio još u osnovnoj školi; a što se radikalno potvrdilo u srednjoj, a što se je zacementiralo na faksu, je to: da su ljudi jednostavno zlonamjerni i da uživaju u zloći i nanošenju pakosti, kad god to mogu, prema kome god to mogu te da će uvijek pronaći način i formulu da te zgaze i ismiju.
Ovo se ne odnosi samo na možda 3% čovječanstva koje je obdareno čistom dobrotom i što je živa rijetkost. U svakom drugom slučaju, pružiš li ruku, odgristi će ti ju. Sve počinje sa podmuklim šalama i ogovaranjem. Sve počinje s truleži koju djeca, nemojmo se zavaravati, itekako posjeduju; jer već su iskvarena. A ono što religija drobi, samo je sol na ranu: onima koji će biti još gori, i onima koji će zbog toga patiti i ispaštati.
A sada da se referiram, na pojedinačne osobe koje se redovito nađu u mojim statusima, kad god izražavam, nešto što je pomalo: „atraktivno“, diskutabilno, ironično, nešto što je: ispušni ventil i katraza: čišćenje duše i uma. Rijetki su ti koji sve shvate. Većina, iščita jednu riječ i počne pljuvanje, dakle, natrag u osnovnu školu: u primitivizam.
Uopće ne sluteći o kakvoj se osobi radi i ono što je najvažnije: kakva pozadina iza toga stoji. Ali dobro, ja se ne referiram na komenatre, jer mi se prvenstveno: to uopće ne da. Zbog toga, obradim temu kroz esej. Dobivam zamjerke da sam „promašen“ slučaj. Dobivam „kontra-napad“ što je normalno. Dobivam kritiku koja je površna.
Dobivam info da sam dosadan kao udav (već nekoliko puta). Sve to dopuštam; ali svemu tome se i smijem; jer veće bedastoće rijetko se gdje mogu naći. Ali, ono što je važno: zašto to radim!? Prvenstveno, zato da upotpunim vrijeme, iskristaliziram misli i odbacim teret; a to radim za svoju dušu; jer mi tako odgovara i paše. Da se razumijemo, nikome se ne ispričavam, niti se opravdavam, jer je to besmisleno. Ali nikome ni ne pokušavam nešto dokazati; već ostvariti utjecaj koji bi nekome mogao pomoći, u smislu da se nauči nositi s radikalnom duševnom bolešću, u ovom bešćutnom i zlobnom svijetu.
