Željko Koprolčec – fotografija je stvar likovnosti


Željko Koprolčec rođen je i školovan u Zagrebu. Od 1973. surađivao je s Vjesnikovim izdanjima kao novinar i kasnije fotoreporter. Reklamnu fotografiju specijalizirao je u vodećim studijima u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Po povratku u Zagreb, otvara svoj studio na Trgu kralja Petra Krešimira, gdje povremeno u dvorištu organizira već legendarna  druženja s kolegama i suradnicima. Snima samostalno ili u suradnji s marketinškim agencijama Mc Cann Ericsson, Grey Hrvatska, Digitel, Imago, BBDO, K&K, SRT. Klijenti su mu bili ili ostali Jugoton, Coca Cola, Radgonska penina, Nivea, Kraš, Pliva, INA, Zepter, Jamnica, Mura, Varteks, Croatia Records, Ledo, Dukat, Diners, Podravka, hrvatski vinari itd. itd. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima i Zlatnu plaketu Časopisa Graphis za najbolji politički plakat 2015. Surađivao je s dizajnerom Mirkom Ilićem čiji se radovi nalaze u newjorškoj MOMI s fotografijama Željka Koprolčeca. I najnovija knjiga Stevana Hellera i Mirka Ilića „Head totoe – the nude of graphic design“ u izdanju Rizzoli, na omotnici ima fotografije Željka Koprolčeca.

Tako piše u skraćenim životopisima ovog fotografa izuzetno profinjenog osjećaja za lijepo, za likovnost koju ugrađuje u svoje fotografije bez obzira radi li se o portretima, aktovima, art aranžmanima, retro fotografijama ili čemu drugom. Zahvaljujući društvenim mrežama vidim mu radove češće, iako ga dobro poznajem još iz osamdesetih. I evo nas u razgovoru.

BH: Vidim tvoje radove na drušvenim mrežama i svaki put ostajem zadivljena njihovom slikovitošću, toplim koloritom, nekim smirajem. ali i otmjenošću. Definitivno si majstor kolorisičke i sudijske fotografije.

Željko Koprolčec: U procesu mog profesionalnog života u fotografiji nikada nisam imao vremena da se potpuno posvetim sebi, želje sam uvijek imao ali vremena nikada jer je to drugo bilo prioritetno. Kad uđeš u takvu vrstu posla nemožeš ustuknuti tek tako, jako dugo se moraš boriti za određeni nivo i pristup i onda kad to jedanput  krene, onda nema povratka. Želju da radim za sebe sam potiskivao. Sad sam došao u tu životnu fazu kada sam sam sebi rekao; sad ostavi ovaj profesionalni dio malo po strani i posveti se svom fotografskom životu što me uvijek privlačio ali nisam imao prilike. Kad neko sa strane prati moju karijeru i poznaje moj rad znati će da ja ne slikam samo kekse i vino, reklame za Kraš i tako dalje. Sada se dakle mogu puno više posvetiti onoj drugoj vrsti fotografije, kojom sam se bavio tek usput, a koja me potpuno ispunja.

BH: Počeo si u inozemstvu s modnom fotografijom?

Željko Koprolčec: Kada sam bio onodobno u Parizu, radio sam u jednom velikom atelijeru modnu fotografiju. Modnu fotografiju sam radio i u Italiji i u Njemačkoj, fotografiju kakvu mi ovdje još nismo imali. Ovdje je tek reklamna fotografija dobivala maha, i ona ni po čemu nije zaostajala za europskom. I kad sam se, dakle, vratio, sticajem okolnosti prihvatio sam se reklamne fotografije i njoj sam se potpuno posvetio. I danas to radim, imam svoje klijente, ali, kažem, oslobodio sam si vremena i za drugo. Radim, dakle, sasvim predano na tri vrlo ozbiljna područja: radim na retro fotografiji. Retro fotografiju radim skoro već 25 ili 30 godina. Čitav  taj koncept s retro fotografijom počeo je s Josipom Lisac. Jer dok sam je fotoportretirao ona je htjela da bude ala Greta Garbo. I tako je počelo. S tom vrstom fotografije imam jako veliki opus.

Zatim radim na akt fotografiji; akt me uvijek zanimao i u posljednjih desetak godina napravio sam jako puno. Imam dakle veliki opus, po mojoj procjeni vrlo kvalitetan. Treća tema su portreti. Portrete sam i ranije radio, za Jugoton, za plakate, i slično, ali nisam im se posvećivao s punom pažnjom kao što to sada radim. Pritom radim na stylifu. Radim neke artističke aranžmane, potpuno slobodno i smireno.

 BH: Imaš golemi opus reklamne foografije?

Željko Koprolčec: Kod nas je šteta što su institucije koje se bave fotografijom koncentrirane na svega nekoliko autora. Tako mladi kustosi, možda uopće ne znaju tko je Željko Koprolčec. Mislim da bi kustosi trebali više istraživati i pratiti našu fotografsku scenu i prepoznati imena i opuse autora, te vidjeti što bi od toga moglo zanimati našu javnost i to im pokazati. To je kod nas vrlo šturo. Imam interes da se moje reklamne fotografije koje nisu beznačajne i koje su po svojoj kvaliteti jako dobre, ne zato što ja tako mislim, nego što sam dobio niz nagrada i priznanja među kojima i međunarodne, koje još i sad dobivam; da se taj reklamni materijal obradi. On obuhvaća razdoblje od 1970. ih do 2008. to je golemi opus rađen za firme od kojih mnoge danas više ne postoje. On je dakle višestruko zanimljiv: fotografski, dizajnerski, sociološki, gospodarski.

BH: Dugogodišnji si suradnik u „Krašu“?

Željko Koprolčec: U Krašu sam fotografskim dizajnom prisutan neprekidno 30 godina. Bio sam tamo na razgovoru i oni su bili spremni za takvu monografiju. U monografiju su bili uključeni Ivan Doroghy i Feđa Vukić; sve je bilo dogovoreno, no tamo se dogodilo to što se dogodilo i to se sve razvodnilo. No, ja u izvornom obliku posjedujem sve materijale i za druge firme, tiskano i na dijapoziivima. Sve je to materijal za povijest našeg reklamnog života. Kako sam imao veliku izložbu u Muzeju za umjenost i obrt još kod Malekovića, ponudio sam uz oduševljenu preporuku Mare Tonković, novoj aktualnoj kustosici koja je sve to izignorirala. Nije pokazala ni najmanje zanimanja. Ne radi se tu o mojoj taštini, jer ja sam zadovoljan onim što radim, nego o hrvatskoj bašini, o povijesti oglašavanja i reklamnoj fotografiji. I kako sam ja izlagao i u Cankarjevom domu u Sloveniji, imao izložbu svoje art fotografije, sretnem se s kustosicom iz Cankarjevog doma, i tako malo pričamo i ja joj ispričam o našoj nezainteresiranosti, a ona se kroz neko vrijeme javi telefonom i kaže da su oni zainteresirani. Slovenci su zainteresirani za našu reklamnu povijesnu fotografiju, a mi nismo! Smeta me ta labavost  naših struktura koje bi se trebale baviti poviješću naše fotografije, i  aktualnom fotografijom uopće. U Varaždinu sam imao izložbe, u Ljubljani, u drugim gradovima, ali Zagreb je u zakazao. To je krajnje žalosno. U Varaždinu mi je pristupila jedna žena koja je radila u Varteksu kad je on imao 5600 radnika i kroz fotografije se prisjetila nekad slavnih dana te velike firme. Danas u Varteksu, kaže, radi samo njih 80.

Radio sam za NIK, tvornicu koja je radila uniforme za vatrogasce, tramvajce, za hotelijere, za doktore, sve je to dio naše povijesti. Radio sam za MTČ, itd. itd. imam veliku povijesnu vrijednost koju bih hio da neko obradi, preuzme, izloži. Možda bi mogla neka studenica diplomirati ili doktorirati na tom materijalu. To je moja jadikovka, koja me ne priječi da uživam u svom sadašnjem fotografskom izričaju.

BH: Izlagao si svoje retro fotografije?

Željko Koprolčec: Izlagao sam ih kod Košćevića u Samoboru, u Varaždinu, u Ljubljani, u Opatiji, no to je jedan suženi spektar. Ja takvih fotografija imam preko 300. Snimanje retro fotografija, ala Holywood 1930-ih  složeno je. Sam proces fotookidanja imam dokumenirano na video i može se pogledati na youtubeu. Uvijek kad imam neke veće projekte to mi snimi moj kolega filmski snimatelj Boris Krstinić. Kako sam uopće došao na tu ideju. Bio sam skoro dvije godine u Rimu i odlazio sam tamo u filmski grad Cine cità, a oni imaju veliku knjižnicu u kojoj ima bezbroj monografija, među kojima holywoodskih diva i filmova, i onih iz tridesetih godina. Koje su to fotografije! Kako su moje oči pasle! Inače mi je art deco najdraže razdoblje. Rekao sam si. Kad ću imati vremena snimat ću u tom duhu. Mislim da je tada i moda bila najženstvenija. Josipa Lisac je bila okidač. S njom sam počeo. A sve što sam u Rimu upio sada uobličujem u svojoj nekoj viziji. Što se tiče realizacije toga ona je dosta komplicirana. Radio sam to s glumicama. Kad obrađujem 1930. godine najteže je nabaviti pravu garderobu. U om projektu bila je uključena i pokojna Ena Begović. Izlagao sam tada i u HNK -u u Zagrebu upravo seriju s njom. Ksenija Jeričević mi je pomagala oko garderobe. Zahvaljujući njoj dobivali smo garderobu iz Beča: od rukavica, do cipela, svaki detalj koji nam je trebao. Nažalost, malo nam je pomogla garderoba iz HNK jer na sceni to funkcionira, ali u fotografiji se vidi da je to lažno. Posuđivao sam i iz Muzeja grada Zagreba. Telefon, šeširi, puno je toga što treba nabaviti, a to nije komercijalno, nitko to nije naručio. Sve je to na bazi entuzijazma i ljubavi. Nije lako niti naći prave osobe. Radili smo s Almom Pricom jednu seriju. Prekrasno! To nije samo neka lagana fotografska priča. To mora imati težinu. Uz to treba imati šminkere, frizere. Danas malo tko zna raditi frizure iz tridesetih.

BH: Potres je zaustavio izložbu Aktova u Muzeju Mimara u Zagrebu?

Željko Koprolčec: Da, izložba je već bila spremna, ali eto… Kad radim aktove radim ih s balerinama. One mi najviše odgovaraju ne samo što su lijepo oblikovane, nego se znaju postaviti, znaju pozirati, imaju taj seksipil u sebi, ne srame se svog tijela jer su uvijek i na sceni u trikoima, takoreći gole. Imaju otvoreni pristup, lako se s njima surađuje. Radio sam s našim vrhunskim balerinama i glumicama s kojima smo našli zajednički jezik. Dakle, i s tim aktom se studiozno bavim. Jer kao što u retro fotografiji i od rekvizia radim fotografske aranžmane, male studije, i portrete, tako bih i od svake balerine mogao napraviti izložbu, koliko se posvetim svakoj od njih. Tu mi je isto važan šminker. Najčešće radim s Dinom Baksom koji je izvrsan i sam je baletan i ima profinjeni osjećaj za lijepo. Ja kad fotografiram, ja već unaprijed vidim sliku. Vidim poze, i sam radim pozadine, bojim platna, za sve je to doista potrebna velika ljubav i velika koncenracija. I tu imam ogroman opus, možda već 200 slika.

BH: Ovi lijepi portreti nisu li idealni za neke žurnale, za naslovnice?

Željko Koprolčec: Ova moja priča nema komercijalnu vrijednost. Ja ih radim zato jer su meni lijepe. Vani je drukčije. Retro je in, a osobito art deco. Ali ja ih ne radim zato jer je to trend. Ja ih već puno duže radim iz čistog užika. U Zagrebu nisu zainteresirani niti za izložbu. Ali su zato u Sloveniji, u Beču, sad me zovu da napravim izložbu u Budimpešti. Budimpešta doživljava svoju reinkarnaciju grada koji je bio glavni zajedno s Bečom u doba Austro Ugarske, dobro povezuju kulturu i turizam. Tu smo mi još daleko iza. Profesorica s beogradske Akademije zove me da napravim neko predavanje o mojoj fotografiji.

No kad je riječ o narudžbi. Sad ću snimati jednu našu uglednu klaviristicu i njen duo za plakate i njezine promidžbene materijale, ona baš hoće taj moj prisup. Radio sam i za našu čuvenu opernu pjevačicu, Dubravku Šeparović – Mušović, za njen nasup vani u ulozi Carmen. Sve je bilo u tom otmjenom duhu, pozadina, Pecotička joj je radila kostim, sve glamurozno. Došao mi je i Rade Šerbedžija, trebao mu je portret crno bijeli za Ameriku. Snimao sam ga na veliki plan film. Iz toga sam mu napravio i jumbo plakate.

Ima moj prisup odjeka, nije da nema. Možda ja nisam dovoljno marketinški agresivan, pa me naši kustosi ne zamijećuju, ali to me doista više ne zanima. Mislim da je sve to kod nas jedan jeftini hohštapleraj. Nema više ozbiljnih profesionalaca.

BH: Sad si u nekom novom medijskom eksperimentu?

Željko Koprolčec: Da. Jako mi se sviđa ekspresija i potez Duška Šibla. Osjetio sam da imamo neku sličnu vibru, osobito kod akta. Ta manira, ta priča, to prepoznavanje, to nam je blisko. I onda smo mi napravili jednu zajedničku izložbu „Nudo furioso“ u Zlatnom ajngelu u Varaždinu, on sa slikama ja s fotografijama, vrlo lijepa i uspješna izložba. I brojna publika i raspisali se mediji. I došlo je među nama do lijepog prijateljstva. I jedan dan predloži mi Šibl, da stvari ne bi bile odvojene, zašto on ne bi slikao preko mojih fotografija printanih na platnu, a može i na papiru. I napravili smo probe. Kome god smo pokazali, svima se to sviđa. A i nama. I sada već imamo jedan ozbiljan opus s kojim ćemo napraviti izložbu. Mislim da je to jedna zgodna simbioza.

BH: Kad si plovio vidjela sam na drušvenim mrežama lijepe poglede, lijepe fotke krajolika.

Željko Koprolčec: Kad putujem i plovim napravim neke fotke s malim aparatićem, i vidim da i za to imam smisla, samo trebaš biti na to koncentriran. Ali to nije moj prioritet. Ja sam vezan uz moj atelijer, uz studio. Iako mislim da dobar fotograf može u svakome području biti dobar. Možda mu nešto leži više nešto manje, ali sve može moći dobro snimiti. Jer fotografija je stvar likovnosti.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp