Pitam ga mogu li ga slikati za facebook i da napravimo zajedno jedan selfie? Kaže – može. O sebi i svom životu ne želi ništa reći. Tek kaže da živi u podstanarskoj sobici. Uredan čovjek. Vidi se i naspavan. Nije ni alkoholičar. Kažem mu da bi za beskućnike trebalo naći način kako ih vratiti u normalan život. Veli on, da, i dodaje, al’ neki ni “nećeju“. Složih se. To sam davno čuo da neki od njih baš žele tako živjeti.

Napravih selfie i uslikah čovjeka koji mi reče da se zove Tomica. Pozdravismo se i ja odoh svojim putem, a Tomica osta na ulici s Uličnim svjetiljkama. I dalje, nažalost, za većinu nas neprimjetan.

Inače, u nekim religijskim putevima je prošenje na ulici dio svakodnevice, pa i sam način dizanja duhovnosti. Iako im to nije za puki materijalni opstanak. Pitao sam se često što ima to u tome da se to traži. Onda sam shvatio. Ti ljudi, koji to rade na taj način, podsjećaju one koji žive lagodno da postoji i druga strana i da se treba zamisliti da možda nije sve u materijalnom blagostanju i obilju.

I drugo, možda još važnije, da se može živjeti od Božje providnosti, a ne od mukotrpnog materijalnog rada, a još puno gore, rada koji je u prijevodu “stjecanje u taštini”.

Ti ljudi koji to i tako žive kao da su već izašli iz sustava. Ne brinu se za račune, za posao, za kuću, stan, odijelo, kravatu…njima se za sve pobrine taj neki dobri Bog, ja bih rekao Otac nebeski.

Na kraju bih vas samo podsjetio na stihove iz Biblije;

26 Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vrjedniji od njih?

27 Može li tko od vas sebi brigama produžiti život barem i za jedan dan?

28 Zašto se onda brinuti za odjeću? Pogledajte samo poljske ljiljane! Niti se muče, niti predu.