Senzacionalizam i polarizacija medija


U široj javnosti, ali ne samo u njoj, gotovo je neprimjetno prošlo istraživanje koje su proveli stručnjaci i student sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i agencija za istraživanje medija i tržišta Media Metar. Međutim, saznanja i poruke svakako zaslužuju znatno veću pozornost svih intelektualnih resursa Hrvatske, jer su mediji vrlo važna sastavnica našega života.

 Istraživanje je otvorilo mnogo pitanja s kojima se susrećemo gotovo svakoga dana. Svakako, neka dobivaju prioritet: zašto se gubi povjerenje u medije I zašto u najvećem broju medija prevladava senzacionalizam umjesto profesionalnosti. Pritom su posebno zanimljiva mišljenja istaknutih  stručnjaka o pojavnostima koje sa sobom nosi takav prostup medijima, napose sve šire viralno komuniciranje.

 Potreba za privlačenjem pozornosti

Viralno komuniciranje  – objašnjava se u spomenutom istraživanju -nastalo je iz nužnosti, potrebe za privlačenjem pažnje. Iz takve viralne komunikacije stvara se i fenomen medijske polarizacije koja publikama predstavlja isključivo dva stava prema bilo kojem fenomenu – za i protiv.. Oko bilo kakve inicijative u društvu u medijima se stvara ono što sociolozi nazivaju plemenima koja imaju samo dva odgovora DA ili NE.

U globalno umreženom i digitaliziranom svijetu, senzacionalistička medijska prezentacija stvarnosti u kojoj su uključeni različiti aspekti života uključujući i politiku, dominantna je više nego ikada. U širem komunikacijskom smislu takva medijski posredovana stvarnost jasno govori o društvu u cjelini I velikim dijelom zagađuje medijski prostor. Iz takve perspektive, “privlačenja pažnje” i ograničenog vremena za informiranje, politika, političke teme, teme od javnog interesa jako loše prolaze jer su to sadržaji koje (prema istraživanjima Reutersa) ljudi izbjegavaju u sve većem broju, poglavito u Europi, jer im “narušavaju raspoloženje”. Upravo zbog toga političari su, načelno govoreći, u još gorem položaju pa moraju raditi “viralne” stvari – “vikati”, napadati i slično da bi dobili pažnju dok su konsenzus i deliberacija zaboravljeni pojmovi ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Mediji biraju upravo viralne sadržaje za svoje čitatelje jer druge publika neće čitati, samim time i njima se smanjuje publika, ali i zarada.

“U tradicionalnim medijima još uvijek postoje redakcije i kontrola podataka, tako da se ne objavljuje baš sve, zbrda-zdola, kao na društvenim mrežama. Istovremeno, tradicionalni mediji su za mlade previše spori i neatraktivni, pa ih prepuštaju roditeljima, djedovima i bakama, a oni se zabavljaju i informiraju na internetu. Eto, odatle proturječnost da se najpouzdaniji mediji sve manje prate”, smatra docent na studiju novinarstva  na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti  dr. sc. Boris Beck.

Nepovjerenje u vjerodostojnost medija

Zašto ljudi ne vjeruju medijima je kompleksno pitanje, koje ima svoje specifičnosti u različitim zemljama i vremenima. Amerikanci, koji su se time najviše bavili, kažu da su ključni razlozi: senzacionalizam, komercijalizacija, politizacija i polarizacija. Na primjer u SAD-u je između 1976. i 2016. povjerenje u masovne medije palo sa 72 posto na 32 posto.

Prema izvješću Reuters Instituta za novinarstvo iz 2019., prosječno povjerenje u medije u 38 zemalja iznosi 49 posto. Ne radi se o povjerenju u sve medije, već o povjerenju u medije koje ispitanik prati. Dok na pitanje vjerujete li medijima općenito, u prosjeku je 42 posto ispitanika odgovorilo pozitivno.

No nisu svi izgubili povjerenje. Finci, koji tradicionalno vode ljestvicu po medijskoj pismenosti, prvi su i po povjerenju u medije, uz ostale Skandinavce. Francuzi, razbješnjeni lošim izvještavanjem o protuvladinim prosvjedima Žutih prsluka, pri dnu su, sa samo 24 posto povjerenja u medije.

Ipak prednost tradicionalnim medijima

Kada je povjerenje u pitanu građani vjeruju tradicionalnim medijima (televizija, radio, tisak), uključujući njihove internetske stranice više nego portalima i društvenim mrežama. Bilo da se radi o “izvornom kanalu” ili o njegovoj internetskoj inačici, 49 posto ispitanika očekuje da će im javne televizijske i radijske postaje dati istinite vijesti, nakon čega slijede tiskani mediji, koje bira 39 posto ispitanika. S druge strane, 27 posto ispitanika navodi privatne televizijske i radijske postaje kao pouzdani medijski izvor.

Poljska se ističe kao jedina zemlja u kojoj su privatne televizijske i radijske postaje najpouzdaniji izvor vijesti. U još radikalnijem odmaku od tradicionalnih izvora vijesti općenito, ispitanici u Mađarskoj navode da su “ljudi, grupe ili prijatelji koje prate na društvenim mrežama” njihov najpouzdaniji izvor vijesti.

Kako i zašto je poljuljano povjerenje u medije?

Potrebna je ozbiljna, široka društvena analiza kako je uopće došlo do poljuljanja odnosa između medija i njezinih publika. Ono što je, međutim, najviše srušilo razinu povjerenja u mainstream medije svakako je internet i sve posljedice koje je on donio. U borbi za pozornost s novim, digitalnim konkurentima, mediji su se još više ispolitizirali i polarizirali, što je polariziralo publiku. Tako je nastao “neprijateljski medijski efekt” prema kojem ljudi s izraženim pozitivnim stavovima o nečemu doživljavaju medijske izvještaje o tome, čak i potpuno objektivne, kao negativne ili pristrane.

Kao komentar najnovijih podataka o medijskim preferencijama građana, profesor na FPZ-u dr. sc. Domagoj Bebić, ističe individualizaciju publike za koji može biti problematičan kod grupiranja rezultata, no oni mogu potvrditi određene trendove.

“Primjerice, samo jedna grupa koristi medije za tradicionalno informiranje, dok su drugoj publici tradicionalni mediji potpuno izmaknuli iz vida. Razlog ovome jest mobitel. Naime, mobitel dominira apsolutno našom medijskom prehranom. Korisnici imaju potpunu kontrolu nad medijskim sadržajem koji odabiru, i kao što nam znanost sugerira više manje svaki korisnik to radi na drukčiji način”.

Medijske navike su koliko toliko potpuno jasne jer se stoljećima događa isto. Novi mediji guraju starije koji gube na popularnosti, a sukladno s tim mladi češće konzumiraju upravo nove medije dok stariji ostaju vjerni medijima na koje su naviknuli.

– Uglavnom, medijski pejzaž 21. stoljeća toliko je bogat da imate velik broj alata i toliko različitih perspektiva na medijske razvoje, pa tako i metaprostore u kojima će svakako dio ljudi izvršavati profesionalne zadaće ili slične stvari. Danas živimo u uvjerenju da oko većine stvari koje čitamo i slušamo mora postojati određeni konsenzus što je “istina”, a što ne, odnosno što je fake news. U 21. stoljeću to je silno teško. Zato u slučaju platformi, društvenih medija, nema postavljenog standarda koji jednostavno može pregledati i riješiti, odnosno odrediti “istinitost” algoritama, nego iza platforme mora stajati pristrana osoba, pojedinac, individua, koja odlučuje odgovara li nešto ili ne “standardima zajednice”. Ne smijemo zaboraviti da postoji više stvarnosti, odnosno u situacijama kada se od šire zajednice očekuje mišljenje o određenoj temi, za jednu skupinu situacija može biti izrazito opasna, a za drugu potpuno bezopasna, razlog tome je ponovno individualna medijska prehrana i različiti izvori vijesti i informacija.

Uzimajuće sve u obzir i gledajući širu sliku, može li se i u kontekstu “društvenih medija” govoriti i o “trendu” politizacije svega i svačega. Kako bi se u današnjem medijskom okruženju privukla pažnja na određene teme, mediji i uključeni akteri čine sve kako bi tu pažnju i dobili, pa makar to značila i politizacija, zahuktavanje tema koje nisu nužno politički nastrojene. 

A zašto ljudi nemaju povjerenja u medije složeno je pitanje koje ima svoje specifičnosti u različitim zemljama i vremenima. Amerikanci, koji su se time najviše bavili, kažu da su ključni razlozi: senzacionalizam, komercijalizacija, politizacija i polarizacija. Pritom je važno naglasiti da je povjerenje u medije padalo i prije interneta, kada su se 80-ih pojavili 24-satni informativni kanali koji su, da bi napunili svoj program, senzacionalizirali vijesti i polarizirali sadržaj i gledatelje.

Ugrožena bit novinarstva

“Senzacionalizam, komercijalizacija i politizacija su trendovi koji ugrožavaju samu bit novinarstva. Ljudima treba čista informacija i obrazovani novinari koji će publikama pomoći da shvate trenutak u kojem žive. Međutim, ako se informacija zapakirana nepotrebnom senzacijom ona ne samo da gubi smisao, nego dobiva posve novi. Katkada su pojave i događaji sasvim jednostavni i takvima ih treba prikazati, i – ako treba što dodati, onda su to samo činjenice. Želja novinara da ide nekoliko koraka dalje u vezi događaja, zato što se televizijski novinari moraju javljati svaki sat s nečim novim, dovodi do apsurda i potpune nevjerodostojnosti. To je zamorno za gledatelje i slušatelje”, smatra profesorica dr.sc. Gordana Vilović koja se, između ostalog, predaje kolegij Novinarska etika.

Dakle, novinarstvo treba  njegovati u cjelini, a upravo su novinari ključni da bi neko društvo išlo u željenom smjeru, ali onda nema mjesta ni za senzacionalizam, komercijalizam, politizaciju i polarizaciju. To je, svakako vrlo važna, a napose snažna poruka, koja bi morala pronaći širi odjek ne samo u medijskim krugovina, jer je medijska  sloboda i jasan pogled prema društvenoj stvarnosti najpotpuniji izraz demokratizacije društva. Spomenuto istraživanje pokazuje da idemo u suprotnom pravcu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp