Prof. dr. sc. Lovre Božina – Ekonomska politika bez svoje valute jednaka je vožnji auta bez volana


Kakvo je danas povjerenje hrvatskog puka u hrvatske institucije i one koji ih vode i koji “uporno” propovijedaju boljitak koji eto samo što nije stigao? Taj boljitak izgleda kao “obzor”, pa što više idemo ususret crti koja spaja ovozemaljske obrise s nebeskim prostranstvom, to nam se ta crta čini daljom. Na isti način su propovijedali “boljitak” u bivšoj Jugoslaviji. I kako je završilo? Već iz toga kako je završilo Hrvati su trebali imati dovoljno mudrosti da ne ponavljaju tu tešku i tragičnu prošlost.

A, jesmo li nešto naučili iz te prošlosti? Slabo, odnosno ništa. A jesmo li uznapredovali u zadnjih 31 godinu od odvajanja iz Jugoslavije? Lako ćemo to utvrditi. Pogledajmo Biltene današnje Hrvatske narodne banke i nekadašnje Narodne banke Jugoslavije i eto odgovora.

Evo nekoliko temeljnih podataka koji su upućivali na sunovrat jugoslavenske zajednice. Jugoslavija je 1989 .godine s 22 milijuna stanovnika imala vanjski dug od 20 milijardi dolara, što znači da je dug po glavi stanovnika iznosio oko 900 dolara. Danas hrvatski vanjski dug iznosi oko 45 milijardi dolara, što po glavi stanovnika iznosi 11.800 dolara. To znači da danas svaki naš građanin duguje 13 puta više.

I eto lakog odgovora na gore postavljena pitanja. Iz prošlosti ne samo da ne naučismo ništa, nego vlastodršci rasprodaše sve što ovaj narod steče kroz mukotrpnu povijest odricanjima ne desecima godina nego i stoljećima. I na kraju uništiše i vlastiti novac u ekonomski, politički i moralno osjetljivim vremenima. Ali zato stvorismo čak deset Sveučilišta, a Veleučilišta – ni broja im se ne zna. A tek fakulteta. I na kraju sadašnja vlast najavljuje svijetlu budućnost uvođenjem eura i gradnjom nogometnih igrališta. U povijesti je poznato da su mnogi kojih se iz povijesti sjećamo upravo “operirali” novcem i sportskim građevinama. A kako su završili bolje mogu pojasniti povjesničari. Ali od povijesti bi se ipak trebalo naučiti barem nešto, zar ne?

Sjetimo se što su 2016, 2017, 2018, 2019, 2020, 2021 naši promotori globalnog eura propovijedali o euru koji će stabilizirati novčane i robne tokove, “uništiti” inflaciju tako snažno jednom zauvijek da ćemo morati utemeljiti “praktikume” da bi mladi naraštaji mogli nešto saznati što je to inflacija koju je moćni euro pomeo u korijenima.

I gle čuda – ne prođe otad ni koji mjesec, a inflacija “bukti” kao i početkom davnih sedamdesetih godina u mnogim europskim ekonomijama, a ima sve preduvjete da nas vrati u rane 20-te i 30-te godine prošlog stoljeća. Nemoguće? Pročitajte štogod iz povijesti novca. Uvijek to ima smisla, osobito u ovim vremenima.

U povijesti novca je sva istina. Novac je mjera kojom se mjeri i važno je što se mjeri i naravno ono čime se mjeri. Važno je tko “regulira” mjerilo. Tako je i s novcem, a euro je jedna od valuta za koju se bez većeg truda može pronaći dovoljno dokaza da nije poznato tko je “regulira” i tko joj daje legitimitet. Kad bi jedno i drugo bilo utemeljeno onda ne bi bio potreban toliki trud koji ulažu naši “euromagičari” da bi uvjerili puk u svemoguće izlječenje boleština koje trpi hrvatsko društvo na svom putu u budućnost.

I kako se inflacija razbuktava, svakodnevna uvjeravanja političkih elita uz asistenciju europskih birokrata u svekoliko napredovanje hrvatske ekonomije su brojnija, što na njihovu nesreću ne čini puku lakšu svakodnevnicu.

Kakva su očekivanja puka nije nevažno u ekonomiji. Naprotiv. “Očekivanja” u ekonomiju su uvijek važna i tu je puk nepogrešiv i što više političke elite uvjeravaju puk, to su očekivanja puka dalja od propovijedanja tih samozvanih elita. Pa unatoč tom što elite nastoje “ugurati” njihove samozvane znalce u monetarne, fiskalne, političke, sveučilišne institucije, povjerenje u naum političkih elita gubi vezu sa stvarnošću. Izbezumljene u nastojanju stvaranja privida boljitka u bujanju inflacije, političke elite preko pojedinaca koji upravljaju institucijama izbacuju nepromišljene “preporuke” u smislu “kaznite one koji dižu cijene tako da ne kupujete njihove proizvode”. I takve misli nisu izum hrvatske suvremene stvarnosti.

Davno su takve misli bile u uporabi i učinak je uvijek bio isti. Novac je gubio povjerenje javnosti, a s tim su u povijest odlazili brojni povijesti poznati propovjednici kao što su to ovi danas hrvatski globalni propovjednici. I hrvatski puk je to iskusio u povijesti kroz nekoliko propalih državnih tvorevina i njihovim monetarnih jedinica.

Što nas danas veže uz te državne tvorevine i njihove monetarne jedinice? Ružna sjećanja i brojne ljudske pojedinačne i nacionalne tragedije. Uvijek je s novcem tako. I drugi europski narodi imaju slična iskustva. Ali ti narodi su nastojali osmisliti kako predvidjeti budućnost i uskladiti je s očekivanjima. Kakva su iskustva Francuza, Britanaca, Nijemaca, Španjolaca? Razlika je, ipak, velika između nas i tih naroda. Hrvatski narod, za razliku od navedenih naroda, ima svoju državu i valutu svega nekoliko desetljeća. Iskustva su nedovoljna, monetarno i opće financijsko znanje slabo, ne samo puka već uglavnom čak i velike većine sveučilišnih profesora koji poučavaju, pa i o novcu.

Ne vjerujete? Zavirite u inozemne časopise i druge publikacije uglednih svjetskih izdavača i institucija. Koliko je tamo znanstvenih radova hrvatskih profesora o novcu i bankarstvu, regulaciji i slično? Lako ćete pobrojati znanstvene reference naših. A oni što su tamo nisu vidljivi u hrvatskoj javnosti, nisu niti među hrvatskim viceguvernerima i guvernerima. A ako se ne varam, imamo sedam viceguvernera i jednog guvernera, koji tako “uvjerljivo” prije samo nekoliko mjeseci uvjeravaše javnost da će euro uništiti inflaciju i odvesti nas u beskrajno blagostanje.

I, gle čuda, samo koji mjesec iza toga šalju puku pouku u smislu gore navedene misli “kaznite one koji dižu cijene tako da ne kupujete njihove proizvode”, a europski birokrati nas uvjeravaju “da napredujemo u svakom pogledu, ali mi to ne vidimo i ne osjećamo”. Baš smo čudan neki narod. Počeli smo sumnjati u naše političke vođe i europske birokrate, njihov euro, njihovu zajedničku brigu za blagostanje svih.

Je li baš toliko brinu ovi naši euroglobalisti i njihovi inozemni sponzori o budućnosti hrvatskog puka? Povijest nas opet uči da nije uvijek tako i uglavnom kada loše u ekonomijama krene, svatko traži kako u nacionalnim granicama osigurati društveni tijek bez poremećaja. Mali narodi, a hrvatski narod je takav, imaju malo instrumenata na raspolaganju da bi upravljali svojom ekonomskom politikom. Ako pri tom nemaju monetarnu suverenost, to uglavnom u nemirnim vremenima sliči vožnji automobilom bez volana. Tko drži volan u euro području možda i nije toliko jasno kao što je jasno da Hrvati sigurno ne drže.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp