Vrijeme za uzbunu odavno je prošlo


Nisam napisao nikakav esej već sigurno više od dva tjedna, samo štancam te sonete i to mi godi… Pitam se: čemu i kome da pišem? – U ovakvom obliku? – A znam da se on više čita i prati; ali i to je opet relativno. Dakle, kome i čemu? Kad znam da postoje divni ljudi koji će i dalje biti divni, bez obzira na sve; a i kad znam da postoje razno razni drugi ljudi koji nisu toliko divni, sjajni i bajni – i koji će unatoč i usprkos – svemu što ja kažem – biti samo sve strašniji i gori u svom prizoru patetičnog ega, duhovnog ništavila, ispraznih formi, stjecanja profita, lakog seksa, priglupe zabave itd. itd.

Dakle, sve će na svom mjestu stajati, a to znam jako dobro jer se time bavim praktički čitav život. I kome je dakle „posvećen“ ovaj esej onda!? – S čime on cilja? S kime komunicira? Naći će se dobre duše koje će lajkati ovaj tekst, možda ga i uzeti kao podlogu za neka svoja daljnja razmišljanja; ali većina i to radikalna većina će se jednostavno oglušiti. Budući da na neki način javno djelujem, sve mi je teže, podmiriti i srediti – odvojiti: privatno od javnog – stoga sve trpam u isti koš: i emocije, i žarišta, i misli…

Ovo će biti kratko, tek toliko, da se nešto kaže, i da ljudi ne misle da sam umro ili izgubio sposobnost intelektualnog promišljanja, a opet: baš me briga što će misliti: jer ti koji će misliti: to i to – će ionako to misliti, bez i unatoč eventualnim objašnjenjima. Stoga ovo ostaje samo kao jedan kratki osvrt na stanje u kojem se nalazimo; a ono je po meni jezivo, samo što tu, nažalost, nema pomoći. Domovina tone i sve će više nestajati, dok se ne izbriše s lica Zemlje; ako već i nije izbrisana.

Pojest će ju ustvari sama politika koja se vodi i koja do sada apsolutno ništa korisno i svrhovito nije donijela; a to se odnosi na sve stranke. Pojest će ju i ljudi koji su zbrisali iz domovine jer su se ježili na silne uhljebe, korupciju i nepotizam. Ali njih ne krivim ni za što. Na koncu pojest će sama sebe i utonuti u prazno ništavilo sveopće degradacije i nihilizma koji vlada na svjetskoj pozornici nasilnog i stravičnog kapitalizma, koji ne misli stati sve dok ljude ne pretvori u sam novac, broj, račun, ispis ili žig.

A Lijepa naša domovina radi sve kako bi u tome opstala: u tom dijaboličnom planu nakaradnih multinacionalnih korporacija. Ali ovo nije punk, ovo je činjenica. I nije David Icke, već je porazna situacija globalnog diktatorskog uređenja – vladavine minimalnog postotka ljudi s vlašću i moći nad ostatkom porobljenog svijeta. Ali o tome sam nadrobio eseje i eseje; a opet, za kraj vrijedi, ono s početka: tko hoće, nešto će u ovom naći, a tko neće, i dalje će vrtjeti svoj maloumni film; a tima ja ne mogu pomoći; a ni oni meni.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp