Hrvatska kakvu smo sanjali, kakva jest, i kakova treba i mora biti


Stvarni uzročnici negativnog stanja u hrvatskoj

I najsmireniji i najdobronamjerniji stanovnik Hrvatske vrlo često ne može prikriti ljutnju, ali ni gorčinu, zbog svakodnevnih nepravdi, nelogičnosti ili dezorganizacije koju doživljava u svojoj životnoj sredini.

Nepravda je postala temelj društvenog funkcioniranja, nepravdu doživljavamo u svim bitnim segmentima hrvatskog društva. Privilegiranosti, pak, određenih društvenih skupina isto tako svjedočimo na svakodnevnoj bazi. Ona sablažnjava ogromnu većinu ljudi, ali ono što pogotovo ljude vrijeđa i demoralizira jest bespomoćnost u srazu s očiglednim nepravdama.

Otvoreni lopovluci se ne raščišćavaju već se putem korumpiranih medija zamagljuju i prekrivaju zaboravom – najnoviji slučajevi su INA ili željeznička nesreća kod Novske.

Posebno iritantno je, pak, da upravo krivci za današnje društvene nepravde, potpomognuti neprofesionalnim i korumpiranim medijima, proglašavaju narod kao krivca, a Hrvatsku kao neuspješni projekt.

Ogromna većina hrvatskih građana konfrontira se s pitanjem – je li uopće moguć bolji i pravedniji život u Hrvatskoj, ili smo osuđeni na „životarenje“, to jest, na nepravdu i nered.

Zašto je Hrvat u Njemačkoj ili Irskoj poželjan suradnik, susjed i prijatelj, a isti taj je u svojoj Domovini na rubu egzistencije? Koja je uloga države u životu svakog pojedinca, te koja je posljedica ako ta država ne funkcionira?

Zato želim kroz pojam države i ulogu države, ovim tekstom potkrijepljenim činjenicama te iskustvom drugih nacija, dati odgovore na stvarne uzročnike, odgovor na današnje deficite u Hrvatskoj, kao i izlaz iz ovog sub-optimalnog stanja.

Državu možemo usporediti s ljudskim tijelom, a institucije države s organima ljudskog tijela. Ukoliko jedan organ ne funkcionira, ili nedovoljno dobro funkcionira, ljudsko tijelo ima problem. Analogno ovoj logici, ako pojedina institucija u državi ne funkcionira, Hrvatska ima problem.

Krenimo od uzročnika problema u Hrvatskoj iz perspektive države čiji je jedan dio imao komunistički poredak kao i Hrvatska – Istočna Njemačka ili DDR, koji je bio službeni naziv, do Njemačkog ujedinjenja 1990. godine.

Neki će se sjetiti ministra vanjskih poslova Njemačke, Klausa Kinkela, koji je obnašao dužnost njemačkog ministra pravosuđa za vrijeme ujedinjenja ’89. i ’90. Kinkel je tada naime, na skupu njemačkih pravosudnih dužnosnika, izjavio sljedeće:

„Mi, političari smo svoj posao obavili, Njemačka je ujedinjena; ali kako bi se i njemačka nacija ujedinila sada vi, pravosuđe, morate odraditi svoj posao. Vi morate DDR delegitimirati“.

Doista, njemačko pravosuđe je osudilo sve bitne dužnosnike komunističkog DDR-a, a svi državni tužitelji su otpušteni. DDR se u današnjoj Njemačkoj smatra bespravnom državom (Unrechtsstaat) koji je kršio ljudska prava, a njegovi dužnosnici se smatraju protudemokratskim i nehumanim činiteljima koji se javno tretiraju nevjerodostojnim sugovornicima te su u javnosti nepoželjni.

U Hrvatskoj, pak, imamo suprotnu situaciju onoj u slučaju Njemačke. Glavnu ulogu u hrvatskoj javnosti imaju upravo osobe iz bivšeg jugo-sustava, ili njihovi obiteljski nasljednici. Dovoljno je pogledati vodeće društvene činitelje, od gospodarstva, banaka, sveučilišta do najbogatijih poduzetnika i, naravno, glavnih medijskih moćnika.

Rezultat djelovanja te naše „elite“ je porazan, ali javnom manipulacijom te strukture oni se nameću elitom društva. Njihov rezultat je mjerljiv u brojkama, od platežne moći prosječnih građana (niži je samo kod Bugara), do raseljavanja stanovništva (12% u 10 godina). Stoga se postavlja jednostavno pitanje – zašto je stanje u Hrvatskoj ovakvo i može li ono biti drugačije?

Zašto Hrvatska nije delegitimirala jugo-sustav, te kome je u interesu da je Hrvatska formalno-pravno samostalna država, ali da institucije hrvatske države u vrijednosno-funkcionalnom smislu djeluju kao da je Hrvatska još uvijek republika balkanske federacije?

Nema nikakve dvojbe da svako stanje ima manju ili veću grupu kojoj to stanje odgovara, i manju ili veću grupu koja zbog tog stanja trpi štetu.

Od današnjeg stanja u Hrvatskoj korist ima jedna vrlo uska skupina ljudi koja je pupčano vezana za staru jugo-strukturu, ali isto tako je potpuno jasno da ogromna većina, možemo reći iznad 90% ljudi u Hrvatskoj, ne ostvaruje svoje životne ciljeve, ili je zlostavljana upravo zbog modela današnjeg funkcioniranja u Hrvatskoj.

Zašto je presudno uspostaviti vladavinu prava u kojoj se zakoni poštuju i vrijede za sve jednako, što možemo nazvati europskim standardom (mi jesmo europska država – ne samo po članstvu u EU, već smo stari europski narod), i zašto je funkcionalnost države po jugo-modelu pogubna za hrvatske ljude?

Temelj te jugo-funkcionalnosti jest selektivna primjena zakona, povlaštenost pojedinaca, prevrtljivost, lažljivost – u načelu možemo to svesti pod izjavu Josipa Broza: „Suci se ne trebaju držati zakona kao pijani plota”. Nažalost, današnje pravosuđe u Hrvatskoj primjenjuje tu apsurdnu Brozovu uputu. Jednakost pred zakonom upravo zbog djelovanja DORH-a i sudova, ne postoji, te moćnici uvijek pobjeđuju, a običan čovjek u pravilu gubi.

Pred Hrvatskom su dva puta. Jedno su korijenite promjene i stvarna europeizacija Hrvatske, znači jednakost i vladavina prava, a drugi je put razgradnja Hrvatske, koja traje već godinama, i zadržavanja postojećih modela upravljanja – u prijevodu – postojećeg bezakonja, nejednakosti i privilegiranost uske skupine u društvu.

Prvo moramo definirati ulogu države. Država se ne stvara kako bismo imali simbole države kao što su zastava i himna, koji su bitni, ali nisu sadržaj države. Smisao stvaranja nacionalne države jest, da ta suverena i samostalna država svojoj naciji, to jest, svim svojim stanovnicima, osigura sigurnost, slobodu i prosperitet.

Državne institucije jesu mehanizmi države koji državu čine efikasnom i omogućuju joj ostvarivanje samog smisla svoga postojanja. Počevši od pravosuđa, zdravstva, diplomacije, financijskih institucija, gospodarskog ustrojstva, poljoprivrede do obrazovanja. Sve to su područja države koja – ukoliko funkcioniraju – rezultiraju spokojnim životom njezinih građana. Međutim, ako državna tijela ne rade ono što im zakon propisuje, a porezni obveznici ih plaćaju za to, onda to ima ozbiljne negativne posljedice za građane i tu državu.

Metaforički bismo Hrvatsku mogli usporediti s automobilom koji nema motor, to jest, taj predmet izgleda kao automobil, možete u njemu sjediti, ali bez motora se ne možete voziti. Upravo je to stanje Hrvatske Države. Taj automobil možete obojiti kako bi izgledao ljepše, možete mu mijenjati sjedala da bude ugodnije u njemu sjediti, ali bez motora taj automobil ne ispunjava svoju osnovnu svrhu te se njime ne možete voziti.

Upravo je današnja hrvatska država kao opisani automobil bez motora. Državu Hrvatsku smo stvarali kako bi stanovnici Hrvatske imali zaštitu i pogodnosti koju nacionalna država daje svojim građanima. Temeljna prepreka kako bi Hrvatska funkcionirala i davala servis svojim stanovnicima jest blokada institucija, od znanosti, poljoprivrede, zdravstva do pravosuđa.

Osnovni preduvjet za državnu organizaciju jest da postoje dobri zakoni koji se doslovno primjenjuju od strane državnih institucija. Ako je, primjerice, zakonski rok za izdavanje pojedinog dokumenta, dozvole ili slično, 30 dana, onda to podrazumijeva da to nije 31 dan. Znači, zakoni se moraju doslovno provoditi. Ukoliko se, pak, dogodi da se rok ne poštuje, onda to mora podrazumijevati utvrđivanje odgovornosti osobe koja nije poštivala zakon ili podzakonski akt, te sankcioniranje te osobe. Logika funkcionalnog pravnog poretka jest da se zakoni primjenjuju i da se zakoni ne prilagođavaju pojedinim osobama ili stanju.

Imali smo nedavno slučaj, kada je uhićen bivši ministar Darko Horvat, ali za gotovo isto djelo, s istim dokazima kao i za Horvata, potpredsjednik vlade Boris Milošević nije uhićen. Stara poslovica kaže: „Selektivna pravda je najveća nepravda”.

Općenito ponašanje, bilo Ustavnog suda, bilo DORH-a, je ruganje javnosti. Izjave DORH-a kako „vrše izvide i provode istragu“ izazivaju podsmjeh i kod školskih prvašića. U funkcionalnim državama istraga se provodi odmah po spoznaji o kriminalnim aktivnostima. Naš DORH, pak, otvara istrage nekada i 5 godina nakon što je, primjerice, taj kriminal objavljen u medijima. A Ustavni sud pojedine slučajeve rješava ponekad u roku od 6 mjeseci, a identične druge slučajeve ne rješava ni nakon 5 godina.

Ovdje dolazimo do kulture odgovornosti, koja u hrvatskom narodu postoji, ali ne postoji u sustavu koji vlada u Hrvatskoj. Jer, sustav koji je u Hrvatskoj dominantan jest spomenuti jugo-sustav – to je sustav koji ne dopušta primjenu zakona, ne dopušta, primjerice, utvrđivanje povijesnih činjenica na temelju znanstvenih načela, ne dopušta ono ključno – a to je jednaki zakonski tretman svih hrvatskih građana.

Kome odgovara blokada institucija

Hrvatska je danas u sličnom stanju u kakvom se 80-ih godina nalazila tadašnja Europska zajednica, za čiju se funkcionalnost tada u političkim krugovima govorilo da je u „skleroznom“ stanju. Doista, državne institucije su – metaforički gledano – mišići, ili kralježnica jedne države. A ako su ti mišići u skleroznom stanju, onda to ima za posljedicu da se ta osoba teško kreće, te da nije u stanju samostalno obavljati ili izvršavati svakodnevne zadatke.

Ovdje treba odgovoriti – zašto te institucije ne funkcioniraju ako smo suverena država koja ima zakone i koja ima ljude koji te zakone provode, ili bolje rečeno, primaju plaću za taj posao?

Prvo treba odgovoriti na pitanje – ima li hrvatski narod uopće pravo na svoju nacionalnu državu? Odgovor na ovo pitanje dan je još 1991., referendumom na kojem su hrvatski građani, i to njih 94%, rekli da imamo pravo na tu državu. To nam je pravo potvrđeno od cijeloga svijeta – od UN-a do NATO-a i EU-a. Ako dakle imamo pravo na svoju državu, zašto to pravo ne konzumiramo i ponašamo se kao država?

Tko je onda odgovoran za kulturu ne-odgovornosti, te za nedvojbenu činjenicu da hrvatska država ne djeluje kao organizirana država? Za ovo stanje, i to je u potpunosti neupitno, odgovornost imaju svi oni koji iz društvenog nereda u Hrvatskoj izvlače vlastitu korist. Potpuno je jasno da, ako, primjerice, uništite domaću proizvodnju rajčice, da će korist od toga imati uvoznik rajčice u Hrvatsku.

U Hrvatskoj su, na primjer, najveće tvrtke – ne one koje proizvode, nego one koje uvoze. Je li to normalno? Nije! Tko su dakle profiteri današnjeg stanja u Hrvatskoj? Jedan od tih jest, na primjer, Branko Roglić – kako se tvrdi, jedan od najbogatijih Hrvata i uvoznik različitih proizvoda u Hrvatsku. Stric tog Branka Roglića je Marko Roglić koji je bio šef splitske UDBE, a nakon toga menadžer u INI. Roglić je i prijatelj Stipe Mesića i sličnih moćnika.

Slična je priča o poduzetniku, također uvozniku, Emilu Tedeschiju, vlasniku ATLANTIC-a. Općepoznato je da je otac Emila Tedeschija, Svetozar, bio dio UDBE, KOS-a, ili kojih već službi u Jugoslaviji. Možemo isto tako uzeti primjer vlasnika ADRIS-a, Antu Vlahovića, koji je isto tako bio partijski kadar kojemu je nakon njegove privatizacije u Nadzornom odboru sjedila kći Franje Gregurića, a njegova otimačina Croatia Osiguranja – koju mu je omogućio Slavko Linić – pokazuje o kojoj vrsti poduzetnika je riječ. Samo na ovoj privatizaciji hrvatskim građanima je ukradeno gotovo 4 milijarde kuna! Država u kojoj se zakoni ne provode prema svima jednako, nije funkcionalna pravna država, a u takvoj državi nezaštićenima ništa nije moguće, a zaštićenima je sve moguće.

Takovo stanje ima implikacije na sve društvene segmente, pa tako i na poduzetništvo.

”Uspješni poduzetnici” nisu u Hrvatskoj oni najbolji, već su to oni koji su podobni i privilegirani. A to ima za posljedicu usporeni razvoj, ili izjedanje vlastite substance. Ono što hrvatski mediji prešućuju, a što je apsolutna istina, to je smješno niska razina stranih investicija u Hrvatsku.

Iako Hrvatska ima izvrstan zemljopisni položaj, iznimno dobro prometnu infrastrukturu, nas zaobilaze sve ozbiljnije globalne tvrtke kao destinaciju za velike investicije. Razlog je evidentan – kapital je ”plašljiva srna” koji ne dolazi tamo gdje ne postoji sigurnost, prije svega pravna.

U Hrvatskoj imamo turske investitore, pa čak i srbijanske investitore, ali jako malo Europskih investitora. Logika je jasna, tvrtci iz Njemačke koja je na burzi nije moguće plaćati provizije, ali Turcima ili Srbima je to uobičajeno. Tako je u zadarskom području ključni investitor Dogosh grupa, kojeg je Kalmeti doveo – ni manje ni više – Budimir Lončar.

A taj prelijepi Zadar, sa svojom tisućljetnom poviješću, trebao bi imati nekoliko hotela s pet zvjezdica i nekoliko golf-resorta, ali ništa od toga nema. Jer, vladajuće strukture u Hrvatskoj sprječavaju zdravi i transparentni kapital. Jer, zdravi i transparentni kapital stvorio bi niz drugih poduzetnika koji ne bi bili ovisni o vladajućim strukturama, a takvi neovisni poduzetnici, koji imaju financijsku moć, tražili bi poštivanje zakona, a poštivanje zakona jest smrtna presuda za vladajuće korumpirane strukture u Hrvatskoj.

Upravo ovi primjeri pokazuju tko ima koristi od pravnog i društvenog nereda, a znamo tko su oštećenici – to je ogromna većina hrvatskih građana. Pogledajmo, primjerice, pravosuđe, tj. odvjetnike koje se u javnosti nameće kao pravne stručnjake.

U Hrvatskoj se javnosti stječe dojam da imamo jako malo pravno-obrazovanih osoba, jer u javnosti i main-stream-medijima uvijek nastupa nekolicina odvjetnika, koji se proglašavaju velikim pravnim umovima. Manje-više, uvijek se citiraju stavovi Ante Nobila, Čede Prodanovića ili Jadranke Sloković. Svo troje su, pak, svoje znanje stekli su kao državni tužitelji komunističkog sustava bivše Jugoslavije.

Čedo Prodanović je tako sredinom 80.-ih godina, kada se komunizam već počeo raspadati, otvarao istrage protiv svećenika zagrebačke nadbiskupije, jer su navodno ugrožavali ustavni poredak Jugoslavije.

Anto Nobilo je, pak, 1989. godine, kad je komunizam bio u općem raspadu, kao državni tužitelj tražio zatvor za Tuđmana, jer je kršio zabranu javnog nastupa. Inače, taj Nobilo je posebno kontroverzna osoba, koja kao odvjetnik prijavljuje smješno niske prihode, a istovremeno se prezentira kao investitor u ogromnim nekretninskim poslovima; sam je tvrdio da se na suđenja Perkoviću vozio u privatnom zrakoplovu, živi u ekskluzivnoj kući u elitnom dijelu Zagreba o kojoj je jedna europska televizija napravila reportažu kao uspješnoj i modernoj arhitekturi. Svatko si postavlja pitanje – odakle?

Koliko poreza je taj Nobilo platio? Koji su izvori tog bogatstva? Što se, pak, njegovog pravnog znanja tiče, njemački sudac dr. Manfred Dauster je na pitanje o određenim pravnim tvrdnjama Nobila izjavio: „Nobilo fantazira!“

Znači, proglašavati komunističke tužitelje, koji su u naravi svoga djelovanja bili kršitelji osnovnih građanskih i ljudskih prava, uglednim pravnim stručnjacima, jest iz perspektive demokratski misleće osobe, perverzno i apsurdno.

Kao i u pitanju odvjetnika, identičnu situaciju imamo, primjerice, i u gospodarstvu. Groteskno je ponekad gledati kada mediji Radimira Čačića prikazuju kao gospodarskog stručnjaka. O dubioznim tragovima poduzetnika Čačića dao bi se napisati roman. Ali, kao i kod drugih spomenutih vinovnika, i Čačićev otac bio je tužitelj u bivšoj Jugoslaviji, i to za vrijeme Hrvatskog proljeća i progona nevinih studenata.

Kao i kod pravnika i gospodarstvenika, identičnu situaciju imamo i kod samozvanih političkih analitičara. Tako se uvijek pojavljuju Ankica Mamić, Krešimir Macan ili Žarko Puhovski.

Ankica Mamić je, primjerice, bila uhvaćena u manipulacijama sa sredstvima HBOR-a, a vrlo jednostavnom bi se analizom njezinih prihoda utvrdilo njezino poslovanje s državnim tvrtkama ili institucijama kao što je HBOR. Posljedica njezinog angažmana za državni aparat jest da su njezini nastupi uvijek obrana interesa moćnika ili vlade.

Krešimir Macan je, pak, samo od Grada Pule uprihodio 4 milijuna kuna. Možemo si zamisliti kolike prihode taj gospodin ima kada se uzme u obzir niz drugih gradova, ministarstva, državnih tvrtki i same vlade, za koje je radio. Kada bi se u Hrvatskoj primjenjivali zakoni kao, primjerice, u Austriji, onda gospodin Macan sigurno više ne bi mogao javno djelovati jer bi bio procesuiran zbog korupcije.

Što se, pak, Žarka Puhovskog tiče, riječ je doista o porazu demokratske kulture u Hrvatskoj, Puhovski bi u Češkoj ili Poljskoj bio osoba o kojoj bi se u javnosti diskutiralo kao moralno-etično neprihvatljivoj osobi. Jer, Puhovski je, u pravom smislu te riječi, bio cinker i lažni svjedok na suđenjima studentima u 1970.-im godinama. Lažni svjedok sedamdesetih bio je i lažni svjedok u ovome stoljeću, i to pred haškim sudom. No, za razliku od Jugo-suda, koji je na temelju njegovog svjedočenja utamničio hrvatske studente, Haški sud je njegovo svjedočenje proglasio nevjerodostojnim.

Na ova tri slučaja pokazuje se uvezanost sustava u koordiniranom manipuliranju javnošću. Mediji proglase neku osobu stručnom, naravno bez ikakovog argumenta, plaćen je novcima poreznih obveznika, i taj onda nastupa u medijima i hvali moćnike ili kleveće protivnike tih moćnika.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp