Tehnologije, poput umjetne inteligencije i robotike, kvantnog računarstva u tzv. oblak i blockchain, već su dio svakodnevice. Koristimo mobilne telefone i aplikacije, pametnu tehnologiju i Internet stvari. On tvrdi da se, u usporedbi s prethodnim industrijskim revolucijama, 4. IR razvija eksponencijalnom brzinom, reorganizirajući sustave proizvodnje, upravljanja i upravljanja na dosad neviđene načine.

No, objektivna analiza razloga koje navodi Klaus Schwab pokazuje da je on djelomično u krivu i da se njegov stav uglavnom temelji na interesu – uspostavi kontrole nad društvom i kapitalom koji dobiva nova svojstva.

Među kritičarima koncepta 4. IR je Nanjala Njabola koja u svojoj knjizi Digitalna demokracija, analogna politika analizira narativ kojim je Švab oblikovao svoju ideologiju.

Ona tvrdi da Švabov 4. IR koristi globalistička elita kako bi odvratila pozornost od pokretača nejednakosti i olakšala tekuće procese izvlaštenja, izrabljivanja i isključivanja. Njabola oštroumno primjećuje da je “prava privlačnost ove ideje to što je apolitična. Možemo govoriti o razvoju i napretku bez pribjegavanja borbi za vlast».

Ovakav odgovor iz Afrike, gdje Njabola živi, ​​nije slučajan, jer to područje, uz Aziju i Latinsku Ameriku, globalisti vide kao pogodno za nove intervencije pod krinkom tehnološke pomoći i 4. IR. U konačnici, dokazi upućuju na to da je širenje digitalnih tehnologija bilo vrlo neujednačeno jer se oslanjalo na starije tehnološke inovacije i da je to širenje korišteno za reprodukciju, a ne za transformaciju društvenih nejednakosti.

Povjesničar Ian Mol ide još dalje i postavlja pitanje imaju li trenutne digitalne tehnološke inovacije ikakve veze s 4. IR-om kao takvim.

Primjećuje da postoji hegemonističko tumačenje IR 4, koje prikazuje brzi tehnološki razvoj kao novu, hrabru industrijsku revoluciju. Međutim, nema dokaza o takvoj revoluciji, u ukupnosti društvenih, političkih, kulturnih i ekonomskih institucija, kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini; stoga se mora pažljivo pogledati kako ova ideološka struktura funkcionira, kako bi se unaprijedili interesi društvenih i ekonomskih elita diljem svijeta.

Ian Moll tvrdi da okvir “Četvrte industrijske revolucije” podupire neoliberalizam temeljen na razdoblju post-Washingtonskog konsenzusa, te stoga služi maskiranju postojanog pada globaliziranog svjetskog poretka narativom o “vrlom novom svijetu”. Schwab je jednostavno nizom metafora, koje govore o izmišljenoj revoluciji, napravio svojevrsni ideološki udar.

Alison Gilwald o 4. IR-u kaže da je „jedan od najuspješnijih alata za lobiranje i utjecaj na politiku našeg vremena… Nacrte svoje politike o 4. IR-u promovira Svjetski ekonomski forum na godišnjem okupljanju elita. u Davosu – ti nacrti se koriste za mnoge zemlje, koje nemaju javne investicije za budućnost, niti su se bavile time kakva će im ta budućnost biti. … S vizijama globalnog prosperiteta, umotanim u futuristička uvjerenja i fantastične ekonomske prognoze eksponencijalnog rasta i otvaranja radnih mjesta, čini se da su spremni vodič u neizvjesnu budućnost. Ali trebali biste biti na oprezu. Čak i letimičan pogled na ranije industrijske revolucije pokazat će da one nisu bile povezane s interesima radničke klase ili nižih klasa – bez obzira na velike koristi za društvo od parnih strojeva, električne energije i digitalizacije.

U ovom sadašnjem slučaju (4.IR – pr.trans.), nove tehnologije rade u korist soja tehnoloških kapitalista, a ne društava.

Mol piše da se koncept 4.IR čini privlačnim, jer podsjeća na formulu:

1. Nabrojite 7 do 15 tehnologija, uglavnom digitalnih, koje izgledaju pametno, čine da se osjećamo zaostalima i zbog kojih se divimo budućnosti. Čak i ako nisu inovacije 21. stoljeća, treba ih takvima proglasiti.

2. Izjaviti da postoji prekrasna i neviđena isprepletenost svih ovih tehnologija.

3. Pretpostavimo da će dovesti do promjena koje će poremetiti i promijeniti svaki dio našeg života.

4. Pozivajte se na svaku od prethodnih industrijskih revolucija kao model za sadašnju.

5. Navedite jednu ili dvije glavne tehnologije ili izvora energije u prethodnim industrijskim revolucijama. Istaknite označene stavke: parni stroj iz 1.IR; motor s unutarnjim izgaranjem i/ili električna energija iz 2.IR; računala i/ili nuklearna energija iz 3. IR (spomenuli ste internet u prvoj točki pa ga ovdje izbjegavajte).

Time Švab nenametljivo usađuje ispravnost cjelokupnog koncepta. Čineći to, «Schwab uspješno iskorištava našu unutarnju tehnološku racionalnost. Najavljuje neviđenu brzinu, veličinu i opseg 4. IR-a. Stopa promjene, kaže, eksponencijalna je, a ne linearna; spajanje više tehnologija je šire i dublje nego ikad prije; a sustavni utjecaj sada je potpun, obuhvaća cijelo društvo i globalnu ekonomiju. Stoga tvrdi da se ‘poremećaji i inovacije […] događaju brže nego ikad prije’.»

Pritom Schwab odbacuje veliki dio našeg povijesnog iskustva po tom pitanju. Piše da je “vrlo svjestan da neki znanstvenici i stručnjaci vide događaje na koje ukazujem jednostavno kao dio treće industrijske revolucije.”

No Mol nudi i uvide nekih stručnjaka koje Švab ignorira. Evo dva primjera. Doprinos je to španjolskog sociologa Manuela Castellsa, koji je istaknuo da je kritična uloga umreženih informacijskih i komunikacijskih tehnologija mač s dvije oštrice: u nekim se zemljama gospodarski rast ubrzava usvajanjem digitalnih gospodarskih sustava, no oni u koji u tome ne uspijevaju izrazito su marginalizirani; “njihova zaostalost postaje kumulativna”. Castells opširno piše o onome što naziva “drugom stranom informacijskog doba: nejednakosti, siromaštvu, siromaštvu i društvenoj isključenosti”, a sve je to sad rastuće nasljeđe globalizirane informacijske ekonomije.

Za razliku od Švaba, Kastels nije pokušavao ideologizirati ili politizirati sociološke podatke. A njegova praktična istraživanja ne ukazuju na temeljnu digitalnu transformaciju suvremenog društva.

Još jedan stručnjak kojeg Schwab ignorira je Jeremy Rifkin. Do 2016., kada je Schwab predložio svoj koncept 4.IR, Rifkin je već istraživao radna mjesta gdje je robotika preuzela strateške i upravljačke uloge u ekonomskoj proizvodnji. Uočljiva je razlika među autorima. Rifkin ne vjeruje da dramatične promjene u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama čine 4. IR.

Godine 2016. Rifkin je ustvrdio da je Svjetski ekonomski forum ‘pucao u zrak’ svojom intervencijom, prerušenom u 4. IR. Osporio je Schwabovu tvrdnju da je spoj fizičkih sustava, bioloških procesa i digitalnih tehnologija kvalitativno nov fenomen:

Sama priroda digitalizacije […] je u njezinoj sposobnosti redukcije vizualnih, slušnih, fizičkih i bioloških sustava, komunikacija, na puke informacije, koje se potom mogu preurediti u goleme interaktivne mreže koje na mnoge načine djeluju kao složeni ekosustavi. Drugim riječima, upravo je međusobno povezana priroda digitalnih tehnologija ono što nam omogućuje prevladavanje granica i ‘brisanje granica između fizičkog, digitalnog i biološkog svijeta’. Princip rada digitalizacije je ‘međusobno povezivanje i umrežavanje’. To je ono što digitalizacija radi desetljećima, uz sve veću sofisticiranost. Upravo je to ono što određuje samu arhitekturu Treće industrijske revolucije.

Studija o ‘tehnologijama’ koje se često reklamiraju kao ključne prepletene inovacije 4. IR-a, kao što su umjetna inteligencija, strojno učenje, robotika i Internet stvari, pokazuje da one nisu u rangu s uvjetima za postojanje moderne tehnološke ‘revolucija’.

Mol zaključuje da je Schwabova Četvrta industrijska revolucija samo mit. Društveni kontekst svijeta i dalje je isti kao u trećoj industrijskoj revoluciji i ne očekuju se veće promjene. Ne postoji ništa ni približno slično drugoj industrijskoj revoluciji, koja bi se dogodila nakon Treće. Schwabov vrli novi svijet jednostavno ne postoji.

Uostalom, nisu samo tehnološke promjene karakteristične za revolucije. Prije će ih potaknuti promjene u radnim procesima, temeljne promjene u onome što je radno mjesto, preokreti u društvenim odnosima i globalno društveno-ekonomsko restrukturiranje.

Naravno, tehnološke inovacije mogu biti dobre za radnike i za društvo u cjelini. Oni mogu smanjiti potrebu za teškim radom, mogu poboljšati uvjete i osloboditi ljudsko vrijeme za druge smislene aktivnosti.

Ali problem je u tome što je globalizirana kapitalistička klasa monopolizirala plodove tehnološke inovacije. Digitalne radne platforme financiraju uglavnom fondovi rizičnog kapitala s globalnog Sjevera, dok se tvrtke stvaraju na globalnom Jugu, bez da fondovi ulažu u nekretnine, zapošljavaju ljude ili plaćaju poreze. Ovo je samo još jedan pokušaj osvajanja tržišta novom tehnologijom, iskorištavanjem prednosti otvorenih granica, kako bi se ostvario profit bez odgovornosti.

Zato je narativ Četvrte industrijske revolucije više težnja nego stvarnost. To su težnje bogate klase koja je vidjela krizu zapadnog ekonomskog sustava i želi pronaći sigurno utočište u drugim regijama. Zato ostatak svijeta, s povijesnim iskustvom sa zapadnim kapitalizmom, vidi Četvrtu industrijsku revoluciju kao nepoželjnu antiutopiju.