Dorta Jagić – Ljudi smo


Ljudi smo, baštinili od predaka noge al’ kuda s njima. Ljudi smo, uopće svašta baštinili, a da ne znamo što bi s tim. Ljudi smo, padamo, najčešće drugima na pamet i nekad na ispitu i iz padobrana. Ljudi smo, smijemo se, a plakali bismo. I – odakle nam to? Ljudi smo, skloni suncu, a kadaver je furt tu negdi v blatu. Kako to?

Dovoljan je pokvaren zub da nam se pokvari bitak, mjuza i otmjena literatura.

Ljudi smo, idemo u kavane kao znak da smo se odvojili od mame. Ali slabo se tko odvojio od mame.

Ljudi smo, imamo te profesionalne mame i one vazda zure u nas, i s one strane i upornije od Boga. Ispričaj se tati. Pokaj se za pogan jezik. Ljudi smo, baštinili smo krivnju od pokorne, ponizne sinoljubne gazdarice mame.

Ljudi smo, samo bismo išli negdje gdje je toplo, gdje smo svoji. Daleko, a doma.

Ljudi smo,  kroz vrijeme smo se raširili, zaposlili se na planetu, kao čovječanstvo napravili nismo ništa i hopla…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp