Jedno od tih pravila našeg doba i je rigorozna cenzura koju su gotovo svi bezrezervno prihvatili kao ‘novo normalno’ bez imalo moći da ju spriječimo, nekome prijavimo ili da se nekome žalimo. Onaj tko u digitalnom svijetu objavljuje samo obiteljske fotografije i slike hrane i cvijeća nema pojma što ti plaćenici koji ne vole sebe zvati cenzorima već provjeravateljima činjenica rade ljudima koji se usuđuju iskazati svoje stavove po pitanju aktualnih društvenih tema. Naravno, radi se o stavovima koji su potpuno neovisni o mainstream stavovima propisanim od strane sustava.

Ovoj temi je vrijedno vratiti se jer se tiče svih nas u jednakoj mjeri, neovisno o tome jesmo li slobodnomisleći ljudi koji vjeruju u slobodu digitalnog govora ili ‘stanovnici’ digitalnih livada posutih cvijećem i nepreglednim selfijima. Zašto? Zato što se radi o ubijanju istine i slobode pred našim očima, o kažnjavanju ljudi koji vjeruju da je raznolikost dobra i da svatko treba imati pravo na svoje mišljenje, kakvo god ono bilo.

Čovjek po imenu Julian Assange svim svojim srcem borio se da razotkrije svijet u kojem živimo i da javnost sazna sve ono što moćnici uporno pokušavaju sakriti i gurnuti pod tepih. Dao je svoj doprinos razotkrivanju istine o igrama moći koje se odvijaju iza teških tamnih zavjesa globalne pozornice i za nagradu završio iza rešetaka.

Zabrana ulaska u EU autoru Davidu Ickeu nešto je što bi nas trebalo zabrinuti. Čovjek je ovog vikenda trebao doći u Nizozemsku na mirovni skup i njegova je moguća pojavnost na tom skupu za tamošnje političare predstavljala ogroman problem. Pitamo se zašto? Ionako su ga već toliko puta proglasili čovjekom koji priča budalaštine u koje nitko ne vjeruje i teoretičarem zavjere? Zašto su ga sada proglasili i teroristom?

Kakve su to sad etikete koje se počinju davati dojučerašnjim ‘teoretičarima zavjere’? Bilo bi nam sve to smiješno kada ne bi bilo žalosno, jer pravi zavjerenici protiv ostatka čovječanstva su upravo moćnici i njihovi vjerni poslušnici koji, eto, s takvom lakoćom daju etikete drugima sa svoje sigurne pozicije kupljenih ljudi zahvaljujući kojima sustav može opstati. Njihova šutnja je pokretač sustava, dok smo svi mi ostali njegovo pogonsko gorivo – nas se troši kako bi se na našim leđima živjelo i parazitiralo.

Nije uopće važno slažemo li se s Davidom Ickeom ili ne, već je važno zapitati se u kakvom to svijetu živimo kada se čovjeku zbog njegovih stavova zabranjuje ulazak u EU? Zar je moguće da se takvo što događa? Moguće je. Nažalost. A moguće je zato što se ljude uvijek lako zavadi kako bi se njima lakše manipuliralo. Kada sustav kupi dovoljno ljudi, može računati na socijalni mir i provođenje svojih nakana.

Dijelimo se na prodane duše i nepotkupljive ljude. Na zakonom zaštićene i od strane sustava zbrinute ljude i s one druge strane potpuno obespravljene, neovisne ljude koji se snalaze sami kako god znaju i umiju. Dijeli nas neka nevidljiva energetska ograda koja se osjeća na svakom koraku, pa čak i na ulicama, u trgovinama – među potpuno nepoznatim ljudima. Energija sigurnosti i nesigurnosti isprepliću se i osjete se. Plaćenici sustava i korporacija su s jedne strane i svi ostali s one druge. To je današnje društvo.

Jedni bi se drugih trebali kloniti, kako nam se energije ne bi sudarale, ali to je naprosto nemoguće. Primorani smo na suživot, a pozicije su nam u potpunosti suprotstavljene i normalno je da nismo dobro društvo jedni drugima. Plaćenici su toksično društvo svim ostalim ljudima. Ljudi koji se samostalno snalaze u preživljavanju predmet su iživljavanju kupljenih ljudi. Ti mali kupljeni umišljeni ‘moćnici’ najveće su kukavice na svijetu koje svoj kukavičluk i svoje komplekse svakodnevno liječe sitnim smicalicama koje čine svima onima koje smatraju nemoćnicima.

Na mikro razini – susjed će susjeda sasjeći jer misli da ima neku moć nad, po njegovu mišljenju – nemoćnikom, iako, nikad ne reci nikad i ne misli nikad da si baš ti Bogom dan i da samo ti imaš pravo na postojanje. Nisi u pravu. Svi mi imamo jednako pravo na postojanje, ako već nemamo pravo na život dostojan čovjeka. Ali, eto, postojimo na ovome svijetu i mi koji nismo bespogovorni poslušnici, koliko god se radi tome da nas ima sve manje i da se naš glas ne čuje.

Moguće je da se od strane sustava kupljeni susjed – primjerice pripadnik Covid policije u Kini – okrene protiv svog susjeda zato što je pozitivan na Covid testiranju i nemilosrdno ga odvede u karantenski logor. Sve za novac. Da. Novac je taj koji u trenu može prijatelje pretvoriti u neprijatelje. Kupljeni ljudi će nepotkupljive ljude sa svoje pozicije provocirati do mile volje jer imaju osjećaj da to mogu, jer su na sigurnim pozicijama i to debelo iskorištavaju, što je krajnji izraz njihova kukavičluka i njihove iskompleksiranosti. Prodali su svoje duše sustavu.

Njima je u potpunosti svejedno kakav je sustav – sve dok je njima dobro. To je ta filozofija poslušnika – oni samo žele da je njima dobro i uopće ih ne zanima da li trenutne vlasti naokolo siju bijedu, prodaju građanima laži, potkradaju građane ili pak siju smrt i sustavno ubijaju ljude. To poslušnike niti najmanje ne zanima. Jedino što ih zanima je njihovo blagostanje, a sve vlasti to znaju i zato oduvijek stvari tako funkcioniraju – loše po tzv. malog čovjeka. Svaki sustav čini jedno te isto – bavi se kupovinom ljudi kako bi činio što god ga je volja i uživao u svojim perverznim ‘igrama prijestolja’, nudeći svima ostalima beskrajne ‘igre gladi’.

Nema građanskog neposluha što ga zazivaju aktivisti, jer ima previše poslušnih prodanih duša. Sve je tako jednostavno. Treba samo znati matematiku i izračunati koliko ima tih prodanih duša i članova njihovih obitelji. I zato je iluzorno očekivati da će se nešto revolucionarno dogoditi. Iako, nikad se ne zna, jer ljudima je pomalo dosta te tiranije moćnika i njihovih poslušnika. Pogotovo nakon Covid terora kojemu smo bili izloženi, a koji je sad zamijenjen novim Hladnim ratom kojemu se ne nazire kraj.

Kupljena poslušnost je ono što je oduvijek skupo koštalo sve generacije svih mogućih pokvarenih sustava koji su kupovali ljude kako bi u miru provodili svoju volju.

To se pogotovo osjeća u digitalnom svijetu u kojem potkupljivi pojedinci bez imalo srama uzimaju u usta ljude koji nisu plaćenici sustava i koji preživljavaju od danas do sutra – želeći ih diskreditirati bez imalo argumenata samo zato što misle da to mogu i misle da su jači jer su na pozicijama plaćenika sustava. To je toliko odvratno da je teško o tome pisati, ali to je prava istina o kojoj treba progovoriti. Pogledajmo samo, ako imamo želudac za to – intervju s glavnim urednikom notornog Faktografa Petrom Vidovom u podcastu „Zavidavanje“ kojeg uređuje i vodi vidno opušten Ladislav Tomičić.

Vidov je u tom intervjuu otvoreno i uz osmijeh izjavio kako Faktograf posjeduje alate po kojima mogu vidjeti koje objave su viralne na Facebooku, a koje oni (iako nemaju nikakvog kredibiliteta, niti potrebnog obrazovanja) odluče etiketirati dezinformacijama i automatski ih zamračiti (čitaj: cenzurirati) te je nadodao kako im je provođenje cenzure jako srušilo popularnost, smanjilo čitanost i navuklo na njih bijes ljudi, ali im je zato osiguralo ogromnu financijsku korist i sigurnost koju prije toga nisu imali.

A na pitanje voditelja brine li ih to što su došli na zao glas ili im je od svega važnija financijska sigurnost, Vidov kao iz topa odgovara kako im je, podrazumijeva se, od svega najvažnija financijska sigurnost koja njima osim uobičajenih financijskih tranši od Amerikanaca, dolazi putem NDA (Non-Disclosure Agreement) ugovora koje imaju s Facebookom i o čijim detaljima javnost nema pravo ništa znati. Sve u tom ugovoru je stroga tajna. Toliko o tome.

Svaka objava koju oni zamrače donosi Faktografu dodatnu financijsku korist, otkriva nasmijani voditelj „Zavidavanja“ koji kao da se svojim komentarima ruga ljudima kojima Faktograf smanjuje doseg objava. Prekrasno, zar ne? Igraju se ljudskim sudbinama poput pravih demona. Zar smo sumnjali? Kada takvim jadnim potkupljivim ljudima date moć – oni će se iživljavati na svima koji im se nađu na putu do besvijesti – liječeći tako svoje komplekse i iskazujući sav svoj kukavičluk.

Primorani smo djelovati u društvu u kojem nam takve individue podmeću noge, onemogućavajući nam djelovanje. Eto kakav sustav mi plaćamo – sustav koji nas ubija u pojam. Svi mi koji nismo plaćenici sustava smo prisilni platitelji istoga, pogonsko gorivo tog istog sustava koji nas guši i tlači jer ne želimo biti njegovi plaćenici, jer nismo stranački ljudi ili pripadnici nekih svjetskih organizacija opakih namjera, nikada to nismo bili, niti ćemo biti. Ne zanima nas promoviranje ničijih ideja. Zanima nas samo istina i put do nje, koliko god trnovit put to bio.  

Što možemo naučiti od spomenutog odgovora Vidova Tomičiću u kojem priznaje da mu je od svega najvažnija financijska sigurnost? Upravo je u tom njegovu nadmenom odgovoru o financijskoj podršci koju on i njegove kolege dobivaju od stranaca, dok je otvoreno skeptičan prema onih, za njega očito pišljivih 45 milijuna kuna koje će Hrvatska uložiti u digitalnu špijunažu i zatiranje istine (jer on je skeptičan kada Hrvatska ulaže u novinarstvo), sadržana sva filozofija jednog plaćenika – on samo razmišlja o financijskoj sigurnosti i ni o čemu drugome.

Svi su plaćenici (poslušnici) isti. Lako ih je prepoznati. Njihova poslušnost ima svoju cijenu, ali i dugoročno jamstvo. Svaki je plaćenik hladan poput plaćenog ubojice. On samo čeka svoj novac i učinit će sve za njega. A notorni provjeravatelji činjenica, vjerni poslušnici svojih mecena (čitaj: cenzori, iako oni tvrde da to nisu) bave se upravo time – virtualnim ubijanjem ljudi. Točka.

I, koliko nas god puta ubijali, mi u svakoj toj virtualnoj smrti pronalazimo novi razlog za život i novu inspiraciju za rad, do te mjere da više ni sami sebi ne vjerujemo koliko snažna može biti ljudska upornost kada se susretnemo s društvenim nepravdama i nejednakostima.