Antiglobalisti, ujedinite se!


Žalovanje za “dobrim, starim vremenima” je u Hrvatskoj vrlo razumljivo. Čak i opravdano. Naime, vrh komunističke partije je osnovao HDZ, svoju mladunčad su nam podvalili pod velike domoljube i vjernike, a usput su kroz strahote rata provukli sve one male ljude koji su to zaista i bili.

Podvalili su nam da živimo u demokraciji, a realno živimo u vladavini jedne partije podijeljene u više ogranaka. Podvalili su nam da živimo u kapitalizmu, a privatizacija je bila krađa vulgaris. Okoristila se isključivo partijska i udbaška klika. Politike su dan-danas uglavnom socijalističke.

Podvalili su nam da imamo izbor. A sve je strogo kontrolirani igrokaz. U međuvremenu, nijedno obećanje podvaljeno devedesetih nije ispunjeno. Jugoslaviju smo zamijenili Euroslavijom i nastavili biti vazalska prčija. Onih par odrednica suverene države smo kroz svega par godina predali, a s 1. siječnjem odlazi i zadnja – kuna.

Stoga je sasvim prirodno da stariji žaluju za vremenom kad su bili mladi, bezbrižni, kosa na glavi gusta, a u džepovima stotine tisuća dinara. Sve što proživljavaju od devedesetih nadalje je pakao u usporedbi s tim vremenom.

Normalno je i da mladi sanjaju nešto bolje, nekakvu utopiju. Bilo bi zabrinjavajuće da mlad čovjek ne razmišlja srcem. No taj sentiment za komunizmom na Zapadu je već nešto teže objasniti. On se urušava u vlastitoj dekadenciji, poput Rimskog carstva. Razlog? Većina ljudi na Zapadu ne shvaća da žive u najboljim vremenima ikada i da tome nisu bitno pridonijeli. Pritom ne iskazuju zahvalnost onima koji su im to omogućili.

Ukratko: teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena. Da bismo mogli kvalitetno analizirati razliku između Zapada i Hrvatske koja mu se – unatoč uvlačenju političara – nikada nije uspjela pridružiti, moramo usporediti sličnosti i razlike u političkom razmišljanju prosječnog zapadnjaka/Hrvata.

Sličnost je u tome što su i kod njih i kod nas mediji i obrazovanje apsolutno pod kontrolom ljevičarskih ideologa. S tim da mediji “evoluiraju” prema globalizmu, dok se u učionicama i studentskim dvoranama još uvijek iza grba skriva maršalova slika.

U kontekstu politika (ne praznih priča) na Zapadu postoje političke opcije svih predznaka: od ekstremno lijevih, preko centrista, do ekstremno desnih. Liberale se smatra ljevičarskom opcijom.

U Hrvatskoj postoje: ekstremni ljevičari (Nova ljevica, Radnička fronta), globalisti (Možemo), umjerena ljevica (HDZ, SDP). Relevantna desna opcija ne postoji. Liberali osobno naginju više tradicionalnim vrijednostima. To je bitna distinkcija, jer iako propada i biti će pregažen (Bliskim i Dalekim) Istokom, Zapad još uvijek ima izbor. Ako shvati da najveća opasnost nisu ni lijevi ni desni, već globalisti.

Multimilijarderska kapitalistička elita koja želi uvesti socijalizam. Ne jer im srce krvari za radničkom klasom, nego jer time želi osigurati da više nitko ne dođe u njihov zatvoreni krug.

Pritom im podjednako na nacionalnim razinama služe raznorazni zekanovići i peovićke, služinčad svih ideoloških predznaka.

Hrvatska nema izbor. Osim kao dio nekakvog antiglobalističkog saveza država, koji tek treba biti stvoren. No da bismo za to stvorili preduvjete, moramo se riješiti SVIH političara koji služe tzv. nadnacionalnim interesima, bez obzira na ideološki predznak.

U antiglobalizmu ima mjesta i za srce, i za glavu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp