Geometrija i propadanje ne idu zajedno


Studeni je zviznuo punom čašom o zid, razbio o naše duše starinske violinske koncerte. Kucnuo je čas saveza onih boja gustih od šifrirane poruke o prolaznosti.

Susjed je poludio na dan mrtvih na grobu svoje djece; on je samo čovjek, nije se mogao zazlatiti i elegantno pasti. Još i zašuštati pod nogama. Pokorni krajolik se opet, o još jednom trudi drznuti, uzdići nad porazom u mukama mrtvorođenja bezbroj višnjih, onostranih boja.

Plamen, opće gorenje i hrđanje očita je tema palete. I sve te pomno svečane frizure krošnji koje luče poludjele tempere svakakvih melankoličnih i zanosnih slutnji napravljene su za rastanak; u našim najtanjim žilama nešto sluti i na prvu vatru ognjišta, na klimtovsko zlato i na komorni plamen svijeće.

Boje se uvijaju kao gujavice, njihovi živci rade na vrtnji istog godišnjega kruga. O vječnom vraćanju mnogi su filozofirali, ja neću, moje je tek da impresionistički nabacujem na kup misli kao lišće, tek grabljam.

Evo, i sitno i golemo lišće na tlu, kao mrtvi dlanovi šume našiljenih, trokutastih krajeva; kao suze od ideje trajnosti života izdane geometrije. Lišće puno čistih oblika. Ne, kako je došlo do zabune, geometrija i propadanje ne idu zajedno.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp