Hrvatski meglolisci


Hrvatski meglolisci polizat će svaku maglu koju im pusti režim radije negoli će pogledati u stvarnost mimo magle. Meglolisci boluju od meglolizma. Ovisni su o režimskoj magli. Zazivaju je umjesto da ju razgrću. Ne mogu živjeti politički spokoj ako im režim ne pusti maglu u kojoj onda gegaju i kriče poput gusaka. U trenutku geganja više se ne zna tko je meglolizec, kipočastitel ili černiložderilec. Magla, poznato je oduvijek, smanjuje vidljivost. Meglolizec, dakle, slabo vidi, premda mu se čini da sve vidi, pa i ono čega nema (npr. „nevidljivog neprijatelja“ – virus), a prečesto ne vidi ono čega pak objektivno ima (tortura u ime viših ciljeva). To da magla smanjuje vidljivost često nam kažu čak i na režimskim dalekovidnicama, doduše tek u rubrici Vremenska prognoza. A gdje drugdje, kad rubrike „vanjska politika“ i „kultura“ već dva desetljeća ne postoje u informativnim emisijama, pa ni u tisku!?

Povijest hrvatske književnosti i glumišta pamti, ali i cjelokupna koliko-toliko kulturalna javnost nejugoslavenskoga smjera, Mladena Kerstnera (Ludbreg, 1928. – Zagreb, 1991.) kao autora legendarne tv nizanke Gruntovčani u kojoj je nekoliko hrvatskih glumaca odigralo povjerene im karakterološki zahtjevne uloge za Oscara i pol. Martin Sagner (Novigrad Podravski, 1932. – Zagreb, 2019.) ulogom Dudeka dosegnuo je vrhunce europskoga glumišta. Ostao je bez Oscara, kao i Miroslav Krleža (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1981.) bez Nobela iako ga je zavrijedio njegov opus vezan uz Prvi svjetski rat.

No, dakle, u međuvremenu od smrti M. Kerstnera do danas „imamo Hrvatsku“ (F. Tuđman: Veliko Trgovišće, 1922. – Zagreb, 1999.), još kratko imamo i kunu. Ali, u suvremenoj nam tv i drugoj kulturi nema ničega ni blizu kvalitete Gruntovčana. Ponekad se zaj… oprostite, zaigram i počnem šaltati programe s tzv. nacionalnom koncesijom u potrazi za normalnim tv programom. I? Sutradan moram na ispovijed! Novokomponirane nizanke netalentiranih scenarista, redatelja bez redateljskog erosa i glumaca za plakati (čast rijetkim izuzecima) nisu ni do gležnja Kerstneru i Gruntovčanima, Dudeku i Regici (Smiljka Bencet-Jagarić, r. 1934., Novi Sad). Što je i normalno, posljednja dva desetljeća takvi su i naši „rukovodioci“. Uzmimo za primjer aktualne – Plenkovića i Milanovića. Svi ćemo se složiti s istinom – nisu ni do gležnja Franji, pa i puno manjim kalibrima od njega. Jedan vozi po crti skh, drugi po tračnicama skj. 

Kipočastiteli i černiložderilci

Ispod kulturalno prihvatljivoga prosjeka danas je gotovo sve što nas okružuje, pa i sama „kultura i mediji“ nad kojima bdije violinistica Nina Obuljen-Koržinek, kadar isluženih komunista SRH koji su, navodno, otišli u hdz, ispričavam se opet – u penziju, ali i dalje iz dubine povijesnih bespuća upravljaju preko svojih vječnih pionira malenih. Sad barem znamo po čijim notama gudalo gudi. O povratku struci, violini – ni ne pomišlja… U kakvom su nam stanju mediji, elektronički i pisani – vidimo. A u kakvom je stanju kultura – znamo još iz jugoslavenskoga doba, ako imamo dovoljno godinica iza sebe, a imamo.

Svojedobno je s Baladama Petrice Kerempuha u hrvatsku pisanu kulturu Krleža uveo dvije neobično drage mi imenice: kipočastitel i černiložderilec. Ne ću ih prevoditi s horvatskoga na hrvatski, jer bi svaki srednjoškolac morao znati njihovo značenje. Tko hoće o tomu više znati, ako ga neodgovorni profesori o tomu nisu poučili, neka u ruke uzme krležologa prof. dr. Mladena Kuzmanovića (Zagreb, 1940. – Zagreb, 2001.), osobito njegov Rječnik i komentar balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, Liber, 1972.

Karakteri koje obilježavaju černiložderilec i kipočastitel svuda su oko nas. Oni su naši ključni suvremenici, kao i u Krležino doba, samo je razlika u tomu što su ti i takvi karakteri i amoralni kompasi danas bog i batina političkoga, kulturnoga i medijskoga prostora „jedine nam i vječne“ (F. Tuđman, a tko drugi?!). Što su više idolopoklonici i što bolje muljaju svijet oko sebe kako bi stekli neku svoju malu nagradicu u bilo kom obliku, to su na višim položajima u općini, gradu, županiji, državi (kao takvoj kakva jest umjesto onakve kakvu smo sanjali i za kakvu smo se borili) i Europskoj uniji (takvoj u kakvu su je prepjevali od početne demokršćanske ideje do sadašnje pogansko-merkantilističko-konzumerističke nedođije).

Meglolizam – ovisnost o režimskoj magli

Mislim si mislim, zašto kipočastiteli i černiložderilci (o kojima sam svojedobno dosta pisao) idu naprijed, a pošteni dudeki trbuhom za kruhom u slobodni svijet. I? Naime, kaj. Ni jedni, ni drugi ne bi mogli opstati, napredovati, razmnožavati se i metastazirati hrvatskim društvom da nemaju potporu meglolizaca.

Ni taj kerstnerizam (meglolisci) nemam namjeru ovdje prevoditi s horvatskoga (kjv) na hrvatski (hrv) iz istoga razloga kao i prethodna dva krležizma, samo napominjem da je meglolisce u hrvatsku pisanu uljudbu uveo Kerstner u Gruntovčanima po čijem imenu se zove knjižnica u Ludbregu – „mjestu najvećega blaga hrvatskoga kraljevstva“. Umjesto prevođenja reći ću zgoljnu istinu: černiložderilci, kipočastiteli i meglolisci danas su glavna struja – stupovi, čuvari i dobermani „naših zajedničkih europskih vrijednosti“ u kojima je ključna igra „povlačenje sredstava“ i prevođenje žednih preko vode. Povlačenje sredstava igra se dok ih inozemni organi gonjenja ne uhvate s rukama u pekmezu (neke i uhvate, no ovdje nije problem lopov, već uspostavljeni poredak), a prevođenje žednih preko vode neometano traje i traje. Zašto žedni ništa ne poduzimaju i sami ne zagrabe vodu i utaže žeđ? O tom ništa nije rekao ni Krleža, niti Kerstner, kamoli prvo gudalo kulture i medija. No, jasno je da naviknuti, gotovo pa dresirani za lizanje magle ništa i ne mogu poduzeti.

Hrvatski meglolisci polizat će svaku maglu koju im pusti režim radije negoli će pogledati u stvarnost mimo magle. Meglolisci boluju od meglolizma. Ovisni su o režimskoj magli. Zazivaju je umjesto da ju razgrću. Ne mogu živjeti politički spokoj ako im režim ne pusti maglu u kojoj onda gegaju i kriče poput gusaka. U trenutku geganja više se ne zna tko je meglolizec, kipočastitel ili černiložderilec. Magla, poznato je oduvijek, smanjuje vidljivost. Meglolizec, dakle, slabo vidi, premda mu se čini da sve vidi, pa i ono čega nema (npr. „nevidljivog neprijatelja“ – virus), a prečesto ne vidi ono čega pak objektivno ima (tortura u ime viših ciljeva). To da magla smanjuje vidljivost često nam kažu čak i na režimskim dalekovidnicama, doduše tek u rubrici Vremenska prognoza. A gdje drugdje, kad rubrike „vanjska politika“ i „kultura“ već dva desetljeća ne postoje u informativnim emisijama, pa ni u tisku!?

Oružje za prikrivanje strateških ciljeva

Magla je luk i voda, ali bez luka. Koloidna disperzija sitnih kapljica vode u zraku. Sumaglica nastupa kada je vidljivost veća od jednoga kilometra. Smog je vrlo onečišćena magla. Stoga bi mogli govoriti kako već dva desetljeća živimo u političkoj sumaglici i režimskom smogu. No, ipak, od svih vrsta magla u nas je najviše u opticaju umjetna magla. Ona je, i sam se začudih, zapravo oružje kojim se prikrivaju „strateški ciljevi“ radi njihove zaštite od neprijateljskog izviđanja i napada, te otežavanja pokreta neprijateljskih trupa. Dakle, onaj tko u neko društvo namjerno pušta umjetnu maglu, taj zapravo ratuje protiv dobre vidljivosti pučana… Nevjerojatno je što je sve sažeto i sublimirano u Kerstnerovim megloliscima.

Meglolizam, ovisnost o magli, nije na službenom popisu bolesti, premda je riječ o zaraznoj bolesti s teškim posljedicama za osobu i društvo u cjelini. Širi se ponajviše putem medija, ali i tzv. usmenom predajom, zato su meglolisci usko povezani s černiložderilcima i kipočastitelima. Iz istog su režimskog smoga sva tri iscjetka. Svaki režim koji radi protiv čovjeka računa na njih. Černiložderilca i kipočastitela može se kupiti – oni su sa svojim uslugama non-stop „na tržištu“. Meglolisca ne treba kupovati. Njemu je dovoljna magla. Njome se hrani.

E, sad zamislite meglolisca u mediju. Što će on tamo raditi? Pa, proizvoditi maglu. Isto će raditi i u politici, u strankama, na državnim položajima, u diplomaciji, na čelu kulturalnih ustanova i tako dalje. Prema tome, meglolizam je opasna bolest. Kao i kod svake druge bolesti najbolja je preventiva – što dalje od meglolisca. Takav preventivan zahvat učinio sam nekoliko puta, socijalno sam se distancirao od meglolizaca i pokazalo se, a i „brojke govore“ (V. Beroš), da sam, iako „u rizičnoj skupini“, još živ i nezaražen.

Izvor: hrvatskonebo.org

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp