Razdvajanje je najveća religija na svijetu


Najveća religija na svijetu nije kršćanstvo ili islam: to je široko rasprostranjen sustav vjerovanja temeljen na vjeri koji smatra da su ljudi odvojeni jedni od drugih i od svijeta. Čovječanstvo postaje sve manje religiozno kako se širi svijest o tome da religije nisu ništa drugo nego zbirka beskorisnih i nedokazanih sustava vjerovanja. Na isti način i iz istog razloga, čovječanstvo bi jednog dana moglo učiniti isto sa sustavima vjerovanja o sebi i odvojenosti kojih su gotovo svi na zemlji trenutno pobožni pristaše.

Nakon detaljnog pregleda, ne postoji ništa što bi nam govorilo da su ‘ja’ i ‘odvojenost’ stvarni na bilo koji značajan način. Ljudski organizam neraskidivo je povezan sa svojom okolinom iz koje neprestano mora crpiti hranu ili nestati. Znanost nam govori da kada zumirate najmanje i najtemeljnije komponente materije, postaje jasno da se život uopće ne događa na način na koji ga naše mentalne priče opisuju te da ono što obično smatramo “objektima” i odvojenim “stvarima” su više poput labavih odnosa čestica i energije koji nemaju jasno definirane granice između mjesta gdje završavaju i mjesta gdje počinje ostatak svijeta. Neurologija ne može ukazati ni na jedan dio ljudskog mozga gdje bi se moglo reći da prebiva zasebno ‘ja’.

Čak ni u našem stvarnom iskustvu, ja i odvojenost se nigdje ne nalaze. Govorimo o “ja” i “moje”, “oni” i “njihovi” i sve naše misli se vrte oko ovog malog lika koji se zove “ja”, ali ako ostavimo po strani sve temeljne pretpostavke i stvarno sami istražimo, ispada da ta uvjerenja počivaju na mnogo neispitanih premisa.

Kad bilo tko kaže “ja” i “ja”, misli na subjekt koji opaža, u vašem slučaju na onoga koji čita te riječi, čuje zvukove koji se trenutno čuju, misli misli koje trenutno razmišlja i osjeća osjećaje koji se trenutno osjećaju. Ali ako stvarno prelomimo i potražimo u sebi bilo kakvu čvrstu, opipljivu stvar koja bi se mogla nazvati jastvom, ostajemo praznih ruku.

Moje tijelo nisam ja jer sam ja subjekt koji ga opaža. Moje misli nisam ja jer sam ja subjekt koji ih percipira. Isto vrijedi i za moje osjetilne dojmove, moje emocije, suptilnu konstelaciju stisnutih tjelesnih energija i esencija osobnosti koje se stvarno  osjećaju kao “ja”, pa čak i za sam osjećaj postojanja. Sve što se javlja u svijesti ja opažam, ali oni nisu ja. Ja sam nešto sasvim drugo. Ja — pravi Ja — nešto sam tajanstveno. Nešto što se ne može percipirati ili doživjeti i kao takvo se uopće ne može s pravom nazvati stvari.

Ono što sam ja – ono što si ti – nema vidljivih granica. Ne može se reći da je ‘ja’ odvojen ili odvojiv od bilo čega u iskustvu, ali je u isto vrijeme daleko iznad i prije njih. Njegovo je postojanje bezgranično, bezvremensko, nepojmljivo, neprimjetno i neodvojivo.

Jednom kad se to jasno prepozna, toliko tjeskobe i nelagode ljudskog života nestaje, jer organizam više ne pokušava biti “ja”. Nije li igra uloga kao ovaj odvojeni lik koji se kreće kroz prostor-vrijeme odgovoran za ono što se događa u životnoj priči tog lika. I odatle dolazi neka vrsta graciozne harmonije u načinu kretanja tog organizma u svijetu. Jedna vrsta graciozne harmonije koja bi, kad bi se pojavila kod više ljudi, okončala sva autodestruktivna ponašanja čovječanstva na ovom planetu.

Kada energetski održavana vjera u odvojeno ‘ja’ ispadne iz ljudskog organizma, vidi se da je to sve što sam “ja” ikada bio: vjera. Neupitna pogrešna pretpostavka, rođena iz strahova i želja iz ranog djetinjstva i načina na koji su nas ljudi koji su došli prije nas učili da razmišljamo i govorimo o životu. I taj se sustav vjerovanja može ostaviti po strani, na neki način, na isti način na koji se može ostaviti po strani sustav vjerovanja o nazaretskom stolaru koji je živio prije dvije tisuće godina koji ima ogromnu važnost za vaš život ovdje i sada – osim što je mnogo dalekosežniji i posljedičniji.

Većina patnje koju prosječan čovjek doživi u životu bit će psihološke vrste: stres i tjeskoba zbog vjerovanja u priče o odvojenom jastvu koje zapravo nikada nije postojalo u stvarnom životu. Na sličan način, većina destruktivnih ponašanja naše vrste na ovom planetu također je rezultat vjerovanja u mentalne priče o “ja”.

Naš planet se guši i ogoljuje kako bi se nahranila nezasitna želja vladajuće klase za još više bogatstva. Te planove potpomažu obični radnici koji su manipulirani i prisiljeni na okretanje zupčanika ekocida masovnom propagandom osmišljenom da nas sve drži podijeljenima, uplašenima i zbunjenima kako ne bismo koristili snagu svoje brojčanosti kako bismo pokrenuli nastanak pravednog društva koje radi za sve. Isti ti propagandni sustavi koriste se za manipulaciju ljudima da pristanu na ratove i nuklearno oružje, što je daleko najluđa i najiracionalnija aktivnost koju je naša vrsta ikada izmislila.   

Izmanipulirani smo da neprestano radimo jedni protiv drugih u sustavima koji se temelje na natjecanju, a ne jedni s drugima u onima koji se temelje na suradnji. Većina naše inovativne umne snage usmjerena je na pokušaje stvaranja neke lažne nove potražnje za nabavom ili izbacivanjem najnovijih naprava prije naših korporativnih konkurenata, ili na pronalaženje novih i kreativnih načina za ubijanje velikog broja ljudi odjednom. 

Znanstvenici bi mogli surađivati ​​diljem svijeta kako bi ga učinili boljim planetom za život dok svi radimo zajedno za dobrobit ljudskog napretka. Možemo naučiti surađivati ​​ne samo jedni s drugima, već i s našim ekosustavom na obostranu korist za sebe i našu biosferu.

Ali ti su ciljevi nedostižni za duboko nesvjesnu vrstu koja je još uvijek okovana zabludama o sebi i odvojenosti. Sve dok nas i dalje pokreću strah i pohlepa i još uvijek lako manipuliramo mentalnim narativom, ostat ćemo vezani za autodestruktivne obrasce koji našu vrstu vode u propast.

I taj skok ćemo ili napraviti ili nećemo. Ili ćemo se odreći religije odvojenosti ili ćemo ostati njezini indoktrinirani vjernici. Ili ćemo se probuditi iz sna o razdvajanju ili ćemo naposljetku mjesečariti s litice klimatskog kolapsa ili nuklearnog armagedona. Svaka vrsta na kraju dođe do točke u kojoj se ili prilagođava promjenjivim okolnostima ili izumire, a ovo je naša.

U svakom slučaju bila je to vraški dobra vožnja…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp