Pusti nek’ traje


Započeo sam, a nikad završio jednu priču, priču o gradu, životu, ljubavi, važnim sitnicama. Nisam ju završio i nikada neću, jer nemoguće je završiti životnu priču, kad ona traje dok nas ima. Znate ono kad popunjavate neke papire pa vas pitaju mjesto rođenja, znači valjda ne bi pitali da nije bitno.

To mjesto je tamo negdje gdje smo svi počeli, to je mjesto koje te u jednu ruku odredilo. I ne samo ono – odredila te obitelj, korijeni, urezao ti se taj asfalt ispod kože, mirisi djetinjstva, vrt i stara trešnja okupana jutarnjom rosom. To su te slike, koje zauvijek ostaju u albumu sjećanja. Prabaka, baka i dida, mama, tata, sestra, prijatelji iz ulice, vrtića i škole, to je taj zauvijek zabilježeni početak vrlo dugačke priče, priče o životu.

Priča je to što svi ju živimo, priča u kojoj smo ponekad glavni, ponekad sporedni likovi jer iako mislimo da smo glavni, često postajemo sporedni jer nam drugi ‘ o glavi ‘ rade. Često planiramo, a desi se nešto sasvim suprotno. Ono što je bitno je da uvijek ostaneš svoj, baš onaj mali dječak iz osamdesetih, onaj što razrogačenih očiju sluša mamu i tatu, sluša, čuje i poštuje. Naš grad je početak, naša zemlja je nastavak jer samo oni u tuđini znaju, kako dobro miriše taj grumen naše zemlje, nema tog parfema što nadomjestiti ga može. Nema ljepšeg ukrasa od osmijeha i ljepše tetovaže od soli na koži. Nijedna peć ne grije kao roditeljska ljubav, nigdje nisi više svoj nego doma.

Tu u Zagrebu, tu u Splitu, tu u Dubrovniku, tu u Vukovaru, sve ostalo je negdje vani, negdje tamo, negdje gdje šušte novčanice, negdje gdje nedostaje srce. Da baš tako, baš kao dijete htio bih se buditi ostatak života jer ozbiljan i lažan je ovaj svijet odraslih. Pravila, zakoni, postupanja, a gdje su ruke, gdje su grljenja, druženja, gdje je ljubav…

Auto, kuća, zidovi ili klupa , park i snovi, uvijek biram ovo drugo, pa neka traje dokle traje jer iznad oblaka uvijek sunce grije.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp