Zagreb Marte Makanec


U Galeriji Kontrast Narodnog sveučilišta Dubrava u Zagrebu otvorena je tematska izložba Marte Makanec – Zagreb. Ovu izložbu posvećuje svojoj prerano preminuloj kćerki.

Dugo se poznajemo. Od ljeta 1987. kada je izlagala u Galeriji Juraj Dalmatinac u Osoru zajedno s karikaturistom Otonom Reisingerom. Još ranije upoznala sam njezinog oca također akademskog slikara Mirona Makanca. Bila sam zadivljena njegovim osobitim pastelima urbane i simboličke tematike, velikog formata s kojim je sudjelovao u akciji „Autorska čestitka“ Galerije Događanja u Zagrebu, gdje sam radila. S tim mislima i sjećanjima, tražila sam i vidjela u slikama Marte Makanec priziv očevih pastela, iako Marta ne slika u pastelu već radi uljne slike, temperu i gvaš. Pritom je riječ o potpuno različitim motivima. Ali mi je, nekako, taj njezin tipični sfumato, mekoća i koloristički sklad, nevidljivost kista i njegovog traga, stalno prizivao u sjećanje pastele Mirona Makanca. Kao neki daleki odaziv u duhu, nipošto kao oblik slijeđenja.

Velika je hrabrost Marte Makanec da se nije dala povesti za trendovima gestualnog slikarstva i grubih struktura, jakog impasta, niti rukopisno, niti oblikovno motivom kada je 1965. godine diplomirala na ALU u Zagrebu, i kada su ti trendovi postali vodeći, već je ostala dosljedna sebi i svom slikarskom uvjerenju. Kao tada i danas ju nadahnjuje svjetlost, geometrijske forme i boja. U tom je sustavu, stvorila metafizičke ugođaje prostora, ispražnjenosti i samoće. Kuće, krovovi, stubišta i uličice, kao i parkovi slikarski su prizori u kojima se realnost gubi pod slikaričinom odmjerenom konstrukcijom, u svjetlu koje probija iznutra, u iluzijama, kojima slikarica izvrsno vlada.

 

Tu odliku koja se na slici javlja iza predstavljene fizičke stvarnosti, kada slikana stvarnost prerasta u nadnaravnu, blago, sjetno, nenametljivo, ali očigledno, primijetili su likovni kritičari koji su slikarstvo Marte Makanec pratili od početka (Josip Depolo, Stanko Špoljarić, Biserka Reuter Plančić itd.). U slikama baroknog Gornjeg grada i historicističkih prostora Donjeg grada (i tek ponedje i novog dijela Zagreba) pritajeno kao da čuči, zvuk prvih koraka prolaznika nakon uspavane noći. Rjeđe su to oni kasni koraci prije noćnog mira. Nije slučajna usporedba slika Zagreba Marte Makanec sa fotografijama Zagreba (pa i Dubrovnika) Marije Braut, koja je također čekala trenutak kada se ljudi privremeno povuku, i gradovi opuste. No dok smo kod Marije Braut nadrealnost vidjeli već u crno-bijeloj preobrazbi grada, na platnima, na temperama i akvarelima Marte Makanec tom miru, skladu i tišini pridonosi obojeno svjetlo.

Poznati nam sky-line zagrebačkih veduta na slikama Marte Makanec određuje ritam ploha slikane arhitekture, ali je svaki suvišan detalj reduciran, izostavljen. Tako umjetnica omogućava pogledu da nesmetano klizi, da zahvaća s lakoćom cjelinu, i da joj da taj obol metafizičkog. Marta Makanec vješto vlada metijerom i ono što bismo očekivali kao realnost predodžbe, pretvara u vlastiti umjetnički transformirani i na suvremeni način pojednostavljeni svijet. Nevidljivi dodir ruke, neznatni trag kista, sve to vodi prema disciplini i redu opažanja i predočavanja, pri čemu je Marta Makanec izrazito vješta. Samo iznimno boje zablješte više od onog što im ona u većini svojih radova ne dopušta. Nijansiranje boja i odabir tonova strogo je kontrolirano. Otuda mističnost, duhovnost, samoća, i sve ono što nam se učini da iz njezinih slika emanira. Tek drveću, koje obično slika zimi kao crne obrise, dozvoljava grafički  ‘upad’ u krajnje sređenu kompoziciju, kao što to ponekad u novijim radovima radi i sa siluetama rijetkih prolaznika. Nastali su kao kratki akcent, mali usklik koji razbija harmoniju uredno skladanih geometriziranih formi.

Kada bira motiv svog rodnog grada Zagreba, dakako da izabire one njegove motive, one njegove ljepote koji kroz svoju prošlost  potvrđuju našu sliku identiteta, ponos trajanja i opstanka, arhitekturom i ugođajima koje s ponosom pokazujemo drugima, radujući se istodobno i činjenici  da nije sve otišlo u zaborav. Slikanje tih i takvih motiva svojevrsna je zaštita, stvaranje uspomena i odgajanje za vjeru u vječnost kroz pletivo naših nadograđenih života. Svaka generacija ostavlja svoj trag i što ih je više to se osjećamo dugovječnijim. Slikati vedute svoga rodnog grada tim je teže, jer su sve te slikovitosti i ljupkosti već oslikane, jer su trajna inspiracija pjesnicima, slikarima, fotografima i brojnim publikacijama, koje ih također na taj način ovjekovječuju. Ali, evidentno je da Marta Makanec ne slika faktografski. Njezine slike Zagreba, koliko objektivizirane toliko su i reducirane do modernosti, istodobno osobne, proživljene, tople i pastozno odsanjane.

Ova izložba odnosi se na ciklus zagrebačkih veduta. Marta Makanec vjerna je još i motivima zagorskih krajolika kada provodi dane u vikendici u Krapinskim toplicama, kao i morskim, osobito onih s otoka Ilovika, gdje godinama dugotrajno boravi u vlastitoj kući. Ona je jedan od rijetkih zaljubljenika u plener, u slikanje u živo, na licu mjesta koje ju nadahnjuje ljepotom oblika, boja, svjetlom i sjenama, brzim promjenama kojom se priroda igra sa slikarima kada nastoje uhvatiti trajni trenutak. Međutim, Marta Makanec sve ljepote koje pohvata pogledom, akvarelom, temperom, gvašom, kasnije sustavno, pedantno i strpljivo slika na platna, ugrađujući u njih osjećaje ushita, sjećanja i pritom suzdržano i staloženo gradi slike, od kojih je svaka, bez obzira na motiv, uvijek iznova novo iskustvo i nova slikaričina radost.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp