Euroglobalisti i eurosluganstvo


Današnje svjetske, europske i naše hrvatske prilike jasno potvrđuju da euro ne može jamčiti stabilnost ekonomije, a inflacija koja juri ususret hiperinflaciji je samo pokazatelj kako je sa europskom ekonomijom i društvima. I kao što visoka temperatura upućuje na neku od bolesti čovjeka tako i inflacija upućuje da je u društvu u kojem je euro mjera nešto loše, neuravnoteženo i pogrešno.

Što onda nama Hrvatima treba ovo neprimjereno bespogovorno klanjanje “propalom” euru, o čemu već zbore i statistički podatci i analize uglednih europskih ekonomista koji dolaze s uglednih europskih i svjetskih institucija pa čak i više nobelovaca? Toliko su naše elite opsjednute Europom i eurom da se s pravom valja zapitati kako se osloboditi te napasti koju nam nameću naši Europejci?

U demokratskim državama izbor je na puku kroz referendume, izvanredne izbore i slične oblike demokratskih odluka. U kojoj su mjeri neke države demokratske, vidimo po tome kako se odnose prema navedenim oblicima odlučivanja.

Kako se hrvatske političke elite odnose prema navedenim oblicima odlučivanja o budućnosti hrvatskog društva? Odgovor je znakovit. Naše se elite, naime, svim silama trude da nam zamažu oči i prikriju svoje grijehe. Mediji im širom otvoriše stranice, a neki sveučilišni profesori željni javnosti naširoko otvoriše usta.

Pojavili su se naslovi u medijima poput “Poznati ekonomist Stiglitz: ‘Treba li Hrvatska uvesti euro? Apsolutno ne!” ili “Euroizacija je za nas čamac spasa, a ne brod bez kormilara” koji su sramota za naše monetarne djelatnike, a osobito za našu znanstvenu “elitu”.

Stiglitz, nobelovac, u više navrata s razumljivom dobrom namjerom upozorio je da Hrvatska ne bi trebala uvesti euro jer time oduzima ekonomskoj politici njenu monetarnu politiku. I ne samo monetarnu politiku. Oduzima povjerenje da sami možemo suvereno upravljati našom “monetarnom mjerom”. Jednom riječju – gubimo našu monetarnu suverenost. Imamo u tom premalo iskustvo da bi tu “mjeru” prepustili drugima, a da pritom o sudbini zajedničke monetarne jedinice odlučujemo malo ili ništa. I ne zaboravimo da je za razliku od drugih država u europodručju, hrvatska ekonomska politika izgubila mogućnost upravljanja politikom banaka rasprodajući banke tijekom privatizacije. Naravno – izgubili smo i prudencijalnu politiku (formira se na razini Europske unije) i nadzor banaka (nadzire ih Europska središnja banka).

Što nam je onda ostalo? Ništa ili skoro ništa. Pa, zašto onda srljamo u europodručje ako nam  čak i nobelovci sugeriraju suzdržanost? Danas i običan puk prepoznaje kuda dugoročno ide globalna ekonomija i financije i čak već prepoznaje činjenice koje potvrđuju kako se može javno tvrditi da je “euro pogreška”. Očito da za razliku od naših euroglobalista puk otkriva da novac nije samo “ekonomski objekt” već prije svega izraz vrijednosti društva.

Danas jasno običan puk zna da preko novca pojedinac potvrđuje pripadnost društvu odnosno da je novac simbol političke i ekonomske suverenosti. Zato običan puk unatoč upornosti hrvatskih političkih elita prepoznaje škodljivost shvaćanja da je euro “normalan” korak ka priključivanju Republike Hrvatske u milje “Euro Europe”. Nije čak više niti toliko važno tražiti odgovor je li to bila politička zamka ili samo san Francoisa Mitterranda da bi se izbjegla dominacija njemačke marke i njemačke ekonomije nakon što se njemačka ujedinila ili je li Helmut Kohl pristao na euro kao konačnu cijenu za ujedinjenu Njemačku ili jesu li i jedan i drugi bili u krivu. Danas su jasni snažni pojedinačni interesi europskih država i svaki san o ujedinjenoj Europi u kojoj bi euro bio zajednička mjera polako postaje zaista san.

I dok neki naši euroglobalisti zabavljaju pučanstvo po trgovima i u putujućim eurocirkusima slaveći euro kao pobjedu eurozajedništva, mnogi “stari” baštinici eura polako se već bude u istoj Europi iz tog euro sna, mudro tražeći putove vlastite budućnosti pazeći da drugima ne otkrivaju tragove. Hrvatski euroglobalisti i “euromudrijaši” nadmeću se u eurosluganstvu nudeći nacionalno “blago” u zajedništvo kojim će upravljati ništa ili još malo manje od ništa.

Koje su im namjere? Jesu li te namjere slične namjerama onih koji su prodavali hrvatske banke, a zatim postajali predsjednici uprava u tim bankama, stekavši brojne “nagrade” od onih koji su im pomogli u varanju hrvatskog naroda tijekom navodne “privatizacije” banaka.

Kakvo danas hrvatski puk ima mišljenje o privatizaciji hrvatskih banaka i poduzeća? I tada smo poneki (čak i neki Nobelovci među kojima je i dobronamjerni Stiglitz) na isti način pisali o tome, kao što danas pišemo o euru. Bojim se da će nam učinak biti isti. Institucije hrvatske države su nemoćne da zaštite interese hrvatskog naroda. Uostalom nisu slučajno moćne britanske političke, znanstvene i ekonomske elite, iako nisu čak bile u europodručju, uložile toliko napora u “brakorazvodnoj” parnici s Europskom unijom.

Današnje svjetske političke i gospodarske prilike ukazuju da je to bio utemeljen put na analitički bogatom predviđanju budućnosti. Možda im je štogod u tome pripomogla njihova “ekonomska diplomacija”. Kako je glede toga s hrvatskom “ekonomskom diplomacijom”? Tko je vodi i tko je čini? Kakva su im ekonomska ili uža znanja o euru?

Istina i neki hrvatski političari, koji sudjeluju u “eurobalovima” po hrvatskim trgovima ne tako davno Britancima su “dobronamjerno” predviđali propast nakon izlaska iz Europske unije kao što nama “dobronamjerno” danas utiru put u europodručje. Možda s istim ciljem? Tko zna? Budućnost će sigurno će hrvatskom puku donijeti odgovor ako sadašnjost nije dovoljna za one nevjerne.

Budućnost uvijek da odgovor na sve što se događa u sadašnjosti, pa će tako biti i s eurom. Zar danas ne znamo odgovor na odluku o rasprodaji hrvatskih banaka, INE, svih poduzeća pa čak i instituta. Upitajmo se – je li hrvatski puk zadovoljan učinjenim? Jesmo li time povećali blagostanje puka?

Jesmo li napredovali na ljestvici standarda puka u usporedbi s drugim europskim državama? Je li porastao ugled hrvatske države u Europi i svijetu? Zašto je tako kako jest u hrvatskoj državi? Zašto smo rasprodali sav stambeni fond, sve banke, sva poduzeća i zadužili se toliko da je danas nemoguće utvrditi naš konačan dug. Nemoguće ga je utvrditi jer ne znamo koliko će iznositi kamate na dug. U svemu tome sigurno ništa neće pripomoći euro. Otkrit ćemo samo to da je euro mjera, a ne ono što se mjeri. Ono što se mjeri ovisi o puno toga što nije dobro u društvu i ekonomiji. Ima li toga u Hrvata? Pogledajte statistiku i popis pučanstva i eto odgovora.

Ne zaboravimo i činjenicu da nije slučajno nametnuta obveza uvođenja eura (kada se ispune utvrđeni uvjeti) za sve u europskoj ekonomskoj integraciji. A postoji li naputak o napuštanju europske ekonomske i monetarne integracije? Što je već sad s hrvatskim monetarnim rezervama? Tko upravlja njima? Možemo li ih koristiti kad nam ustrebaju? Je li mudro za malu državu predati ih u “ruke” drugima u ovim ne baš ugodnim međunarodnim prilikama? Što je npr. danas sa ruskim deviznim rezervama koje su na računima nekih stranih institucija? Što je s imovinom ruskih poslovnih banaka u Europi? Kako će biti s tim u svezi u budućnosti? Hoće li o tome štogod odlučivati mala hrvatska država? Poznat vjerodostojan odgovor kratkoročno, a tek dugoročno? Srljamo li euru kao “guske u maglu”?

Odgovor nije nebitan i za europodručje jer euro je mjera kojom se nešto mjeri. Što je to što se mjeri eurom i koliko hrvatsko gospodarstvo utječe na ono što se mjeri eurom? Naš utjecaj na odluke o euru biti će sigurno “ništa”, a i dalje ćemo kao u priči o snjeguljici i sedam patuljaka (patuljci su ipak bili dragi i omogućili mnogima da se pripreme za ozbiljne godine života) imati u stvarnosti guvernera i sedam viceguvernera ako, naravno bude prihoda u ostatku ostataka institucije koja je nekad i u stvarnosti bila Hrvatska narodna banka s novčanom jedinicom – hrvatskom kunom.

Na kraju, s obzirom da neki hrvatski europarlamentarci koji danas sudjeluju u “eurobalu” po hrvatskim trgovima obmanjujući, prije svega, sebe jer isti nisu bili dobri prognostičari u tom što će se dogoditi s britanskom ekonomijom nakon izlaska iz Europske Unije, racionalno je očekivati da će ti isti i njihovi euroglobalisti biti loši prognostičari i glede hrvatske budućnosti nakon uvođenja eura.

Bit će zanimljivo o tom raspravljati s vremenskim otklonom. Možda tad bude i jasna politička sudbina tih prognostičara hrvatskog blagostanja ako ih se uopće sjetimo. Stari dobri nobelovac Stiglitz, siguran sam, bit će tada često spominjan kao što se i inače u životu s tugom sjetimo naših dobronamjernih savjetnika u pogrešnim životnim odlukama u prošlosti. Jedno je sigurno što je moguće. Prošlost ne možemo promijeniti, ali je možemo otvoriti i prihvatiti da je mudro saslušati i druge koji znaju ako ne sve, a ono skoro sve, pa i kad se radi o euru.

Bez toga put u euro je zaista put u nestabilnost i sunovrat u neizvjesnost – osobito u ovim suvremenim globalnim neprilikama kada je svaki dan jednako neizvjestan kao što je ne tako davno što bilo neizvjesno čitavo desetljeće. Ovo je vrijeme promišljenih odluka osobito glede temeljnih stupova suverenosti. Graditelji znaju da se krov kuće nikad ne otvara dok su izvjesne vremenske nepogode.

Oni koji to ipak učine ako ništa drugo mudriji su za jedno skupo plaćeno iskustvo. O troškovima tog iskustva nije potrebno raspravljati. Ništa nije različito i kod hrvatskog puta u euro. Nadajmo se da nas ipak Svevišnji neće napustiti, pa i kad zalutamo u našim traganjima za putovima koji vode u različita shvaćanja boljitka. Zato je lijepo uvijek podsjetiti na biblijske riječi “Ustanite, ne bojte se” i znati da “Božja ljubav ne stavlja na nas terete što ih nismo u stanju nositi i ne traži od nas ono što nismo u stanju izvršiti.”

Kako bismo lakše mogli “ustati” i “opstati” u ovom neizvjesnom svijetu, valja prihvatiti da znanost i vjera kao darovi Svevišnjeg nude pomoć. Pri tom je potrebno strpljenje i vrijeme. Brzina je kao i u prometu loš suputnik i kod eura, unatoč sve rigoroznijim pravilima njihove regulacije. Dovoljna je jedna odluka poradi mnogima neprihvatljivog interesa da izazove kaos u prometu i globalnom monetarnom sustavu. Suvremene tragične prilike rata u Ukrajini puno nam u tom pogledu otkrivaju. Što će donijeti sutra? Ne zaboravimo u traganju za odgovorom da je novac mjera za nešto što danas razumljivo postoji u stvarnosti. Nažalost sadašnjost nas uči da već sutra to ne mora postojati i novac gubi smisao kao mjera. Inflacija koja nas u par mjeseci mnoge “otrijezni” na to upućuje.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp