Daniel Mijatović – Kada će se ratne sjekire zakopati?


Ne bavim se puno ratnim temama. Moja generacija nema pravog doticaja s Domovinskim ratom, osim kroz priče koje smo čuli od svojih starih i kroz posljedice koje nažalost dan danas osjećamo.

Mi smo buntovna generacija, jer nam je dosta apsolutno svega. Dosta nam je uvijek istih priča, dosta nam je loših primjera, loših autoriteta, licemjerja, lažnih obećanja. Jednostavno smo razočarani u sve, jer nam nitko nije rekao da nas čeka ovakav život. Nitko nas nije spremio za to.

Zato bježimo u poroke, destrukciju i sve što nam može pomoći da zatupimo svoju svijest o svemu što se oko nas događa. Što manje znamo, to je za nas bolje. To smo manje opterećeni. Ne možemo više gledati stanje oko sebe, pa se povlačimo u svoje svjetove u kojima vlada smijeh i bezbrižnost.

Nemamo od koga učiti, ne znamo kako se postaviti prema životu i nismo naučeni da se potrudimo probleme riješiti, već da ih guramo pod tepih. Tako smo vidjeli da oni rade. Zato živimo od koncerta do koncerta, zabave do zabave, utakmice do utakmice.

Tražimo izlaz i bijeg, jer život nam je užasno pretežak, da bismo ga shvatili i nadvladali. Ionako nikog nije puno briga, ni za nas, ni za našu budućnost. Pa zašto bi onda bilo briga nas? Nemamo za koga ni za što živjeti.

Kada će se već jednom ratne sjekire zakopati? Kada ćemo prestati slušati uvijek iste priče o ustašama i četnicima? Shvatite da nas više nije briga i da ne želimo nikakav rat! Kome je uopće taj rat išao u prilog? Nekim debilima koji su se obogatili na smrtima tisuća nevinih mladih ljudi? Pa valjda smo naučili nešto od svega toga, a to je da od mržnje nemamo nikakve koristi!

Nas to ne zanima. U dubini sebe vapimo za slobodom i mirom, za radošću i sigurnošću, ali nigdje to ne nalazimo, pa se zato skrivamo i bježimo, i – ne preuzimamo odgovornost, jer su nam nadu potpuno iskorijenili.

A da smo samo uvjete i šansu dobili, gdje bi nam bio kraj? Ponosno bismo gledali svoju nogometnu reprezentaciju, kako se bori za svoje mjesto u vrhu svijeta, jer smo talentirani. Sve nam dobro ide, ali su nas slomili.

Ovako, ostaje gorak okus u ustima i samo poneki trenutak kada nam se učini da imamo za što živjeti. A zapravo smo prazni i uništeni. I to je dobro, jer nas dovodi do iskrenog vapaja iz srca, jedinome za koga imamo nade da nas još uvijek može čuti. Kralju svih kraljeva, nebeskome vladaru. Jer sve je ovo drugo, površno i isprazno i ispuniti nas nikada nije uspjelo.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp