Čitam tako ovih dana jedan ponovljeni tekst od jednog našeg aktiviste u kojem objašnjava još prije dvije godine kako je bio u organizaciji Festivala slobode. Daje svoj osvrt u kojem kaže da ga nije zadovoljila transparentnost ekipe iz samog vrha. Za sebe kaže da je bio u ekipi, ali da je osjetio da se stvaraju klanovi i da neki rade stvari na svoju ruku…i da to njemu nikako ne paše jer ne želi stvaranje kasti, ne želi slijeđenje vođa i takve slične opservacije. Želi da svi imaju pravo glasa i.t.d. I u redu je to sve što on nabraja, samo, ima jedno-samo. Naši neprijatelji su profesionalci.
Što to znači? Znači da su masno plaćeni za provođenje agende, znači da i kad im se ne da – oni ustaju i odrađuju svoje prljave poslove cijepljenja, lažnog izvještavanja, pisanja NWO pamfleta, lutkarskih predstava i slično… I slijedom toga, taj njihov dobro organizirani stroj funkcionira vrlo dobro, mahom jer su plaćenici koji ne pitaju, ne propituju, ne zanovijetaju, ne daju na sva zvona da imaju mengu, već stave uložak i dalje rade kako im je naloženo da rade…
I zato su oni, ponavljam, dobro ustrojena organizacija koja oko sebe sije zlo. A sad smo s druge strane mi. Tko to mi? Mi, narod, koji se čudi da kako se ne možemo složiti i nešto organizirati kao što je protest, referendum, stranka, udruga ili slično… Zašto ne možemo? E pa, gore vam je odgovor. Prvo, mi nismo profesionalci, dakle sve trebamo raditi za džabe, a to se nikome neće i ne da. Sjećate se onoga; drugarstvo, poštenje, istina, čast, prijateljstvo, zajedništvo, sloga, radne akcije… E, pa vidite, to su nam sustavno omalovažavali 30 godina, ismijavali kao nazadno, mi se nismo bunili, a vjerujte, to je jedino pogonsko gorivo koje imamo.
Samo to i ništa više. A toga više nema. Pa zato sad – tko god što organizira i pozove odmah ide: “A, mene baš briga, ja sam bio/bila, nije se ništa napravilo, više neću bit budala…“ Bit budala? Da, da…nabili su vam sram ako se borite za opće dobro da ste budale. Onda dalje: “šta će on meni bit šef, meni nitko neće bit šef, ja mogu kako hoću…”, Super, ali ni jedan stroj, ustroj, postroj… vam ne funkcionira bez glave, to vam lažu kad vas hoće navući veličanjem individualizma u beznađe koje sad imamo, jer se individualizmom ne može doslovno ništa protiv dobro uhodanog stroja plaćenika.
Navest ću vam samo primjer iz nogometa. Puno momčadi su imale sjajne pojedince koji nisu doslovno ništa napravili, samo zato što nije imao tko trčati za te sjajne pojedince, nije bilo vodonoše. Tako je i s pokretom otpora. Dok ne shvatimo da svi trebamo biti kotačić u postroju koji izvršava svoj zadani zadatak, a ne da razbija glavu jel’ on sad izgubio sebe jer nekoga sluša…ne, nisi izgubio sebe. Tad si se dobio.
Tek kad shvatiš razumom bit zajednice i tvoje malenkosti u njoj tad si dobio sebe i druge. I tad ćemo napokon nešto napraviti. Ja osobno nisam bio u organizaciji Festivala slobode, ni jednog, al’ sam bio dio kao sudionik. Niti najmanje me ne dotiče što nisam bio dio neke organizacije, ali bi se jako veselio da je to bilo nešto iskreno i na zdravim nogama jer smatram i da sam samo kao pohodeći pojedinac bio dio svega, najmanji u postroju, ali bitan dio, kao i svatko prisutan.
I zato vas na kraju molim da probate shvatiti što pišem. Dokle god budemo samo izvolijevali neke svoje individualne želje – nećemo ništa napraviti. Moramo shvatit da ako želimo bilo što organizirati, moramo u to dati sebe i biti kotačić koji obavlja svoj zadatak, a ne samo misliti neke uskogrudne i tašte misli koje uvijek odvedu u: “ništa nema smisla”. Ima smisla. I te kako ima smisla, ali počnite više nekome vjerovati i shvatite da nema tog vlaka koji uspješno vozi bez lokomotive i strojovođe.
