Elia Pekica Pagon – Sustav svekolikog mjerenja


Koliko imaš godina? Koliko imaš petica u školi? Koliko imaš ECTS bodova? Koliko prestižnih titula? Koliko zarađuješ? Koliko katova ti ima kuća? Koliko prijatelja imaš? Kakav je tvoj društveni image? Na koliko si natječaja pobijedio? Koliko si puta bio u medijima? Koliko si knjiga i znanstvenih radova objavio? Koliko ti je novaca u džepu? Koliko….Koliko….Koliko….Stalno nešto mjerimo u potrazi za izvrsnošću.

Kakav ti je društveni status? Kako stojiš sa svojim statusom na društvenim mrežama? Sve će te stavke jednoga dana biti temeljem društvenog kreditiranja kada se društvo do kraja digitalizira i kada postanemo jedni drugima suci, jedni drugima mjerilo izvrsnosti, dajući jedni drugima ocjene na temelju kojih ćemo dobivati propusnice za daljnja društvena kretanja.

Ovaj nas sustav od malena usmjerava da u svemu tražimo neku mjeru, odgajani smo u duhu natjecanja i stalnog mjerenja nekoga i nečega i međusobnog odmjeravanja. Pitam se – čemu ta opsjednutost mjerenjem? Zašto to činimo, kada je to krivi životni pristup? Ovaj tekst glas je protiv kompetitivnosti koja guši i ruši prave zdrave temelje međuljudskih odnosa. Čovječanstvo je kao nikada do sada opijeno titulama, nagradama, izborima, ocjenama, odličjima, PR-om stečenim statusima, trendseterstvom i brandomanijom.

Na sve strane čujemo samo jednu te istu upitnu riječ – koliko!? Što se dogodilo s ostalim upitnim riječima: tko, što, zašto, gdje, kada, kako? Sve one padaju u vodu kada je u pitanju odgajanje stanovnika globalnog sela za što bolju prilagodbu neoliberalnom kapitalističkom modelu društvenih odlikaša.

Ispada da je odgovor na pitanje ‘koliko’ danas jedino mjerilo društvene uspješnosti pojedinca i jedina metoda određivanja nečije funkcije u ovom našem društvu. Ako netko danas uspijeva odoljeti tom sveopćem mjerenju i izbjeći tim bezbrojnim sudovima, komisijama, žirijima i vijećima, ako živi potpuno neovisno o bilo kakvom mjerenju i ocjenjivanju, za njega se smatra da je opasan te ga se pokušava sustavno demotivirati, deaktivirati i ušutkati.

A ako čovjek ipak ustraje u svojoj borbi protiv tog nehumanog neoliberalnog represivnog aparata, taj mu aparat zauzvrat nudi, naivnim očima čovječanstva zaokupljenog svakodnevnim stvarima, možda nevidljivu, ali vrlo učinkovitu lomaču na kojoj se kao nekad spaljuju sve misli onih ljudi koji odbijaju biti predmetom mjerenja nekih potkupljivih i socijal-darvinistički nastrojenih mjeritelja, ideološki ispranih i premazanih svim lančanim i globalno-poslušnim mastima i uljima te odjevenih u plašteve satkane od tisuću slojeva tko zna kakvih sve neprobojnih paučina.

Kultura mjerenja svega i svačega znači usporedbu s drugim ljudima, a jedina je prava usporedba svakog čovjeka isključivo sa samim sobom u raznim razdobljima njegova ili njezina života i s njegovim ili njezinim afinitetima i mogućnostima u tim razdobljima, jer svaki je čovjek neponovljivi original za sebe i nitko se ne može uspoređivati s drugim ljudima. Svaki život ima neki svoj ritam i svoju čar.

Kompetitivnost je osobina nekakvih tobožnjih odlikaša, nekakvih, nazovimo ih – ‘idealnih’ stanovnika globalnog sela, onih koji su došli na ovaj svijet kako bi se natjecali s drugim ljudima, ali ne i razmišljali svojom glavom i uživali u svojoj posebnosti.

Što znači neka ocjena u školi ako ju je dodijelio neki profesor koji nema dobre namjere prema učeniku ili je jednostavno loš profesor? Što znači ocjena nekog potkupljivog žirija ili titula koju dodjeljuje neko korumpirano povjerenstvo? Ništa. To pravom istinoljubivom čovjeku ne znači apsolutno ništa. Trenutni sustav opsjednut je mjerenjem. Čovjek kao kotačić tog mjerno nastrojenog sustava postaje svojevrsni lovac na ocjene, titule, plakete i nagrade kao potvrde svoje izvrsnosti i uspješnosti s kojima će nastaviti svoj lov na nove naslove na raznim područjima mjerenja ljudske izvrsnosti.

Suvremeni ocjenitelji nečije izvrsnosti postaju glavni donositelji odluka o društvenim tijekovima. Društveno izmjeren čovjek s mnogim potvrdama vlastite kompetitivnosti postaje glavni uzor mlađim generacijama. Važno je ovom prigodom napomenuti da se balansiranje na toj ljuljački mjerljivosti odvija pod uvjetima tipičnog neoliberalnog konformizma ljudi. Kako?

Mjerenjima, ocjenama i nagradama najčešće se podvrgavaju oni pojedinci koji su spremni misliti glavama žirija, institucija i sustava koji ih u danom trenutku ocjenjuju. No, to se i očekuje, zar ne? Pa kako možemo biti protiv sustava koji ocjenjuje? To je isto kao i biti protiv profesora kod kojeg polažeš ispit.

Tako se polako, ali sigurno odgajaju nove generacije konformista koji će kroz život morati biti vješti u prepoznavanju pravila trenutnog sustava bodovanja i ocjenjivanja kako bi se tom sustavu prilagodili, dodvorili i zaradili još jedan toliko željeni društveni bod na neoliberalnoj top listi izvrsnosti. Društveni krediti nisu daleko. Sustav socijalnog kreditiranja u neku je ruku oduvijek na snazi, smo toga nismo bili svjesni. No, sada će to biti progurano do kraja i realizirano do maksimuma.

Pitam se: Zašto bi uopće bilo koji čovjek ocjenjivao bilo kojeg čovjeka u bilo čemu? Sama ta činjenica stalnog ocjenjivanja čini mi se iluzornom, licemjernom i lažnom. Tko uopće može suditi o nečijoj izvrsnosti osim dragog Boga? Ne može niti jedan čovjek biti iznad drugog čovjeka. Niti ispod. Zato ne bismo smjeli slijepo vjerovati ljudima koji javno nastupaju ovjenčani titulama izvrsnosti na bilo kojem području djelovanja, jer to nije nastup njih kao ljudi, to je nastup njihove konformističke izvrsnosti čija je podloga često ideološka i umreženička te po često puta predstavlja mjeru prodanosti njihove duše sustavu i razinu ispranosti njihova mozga.

Ne mogu dati potporu takvom mjerenju koje se ne bavi objektivno samo nekom određenom disciplinom, vještinom ili znanjem, nego subjektivnom kategorizacijom ispitanika.

Danas su gotovo sve institucije, korporacije i udruge već, koliko u društveno-političkom, toliko i u gospodarskom smislu ideološki obojene, tako da na neki način niti ne možemo govoriti o njihovoj ocjenjivačkoj objektivnosti, već upravo suprotno – o njihovoj isključivosti, tj. subjektivnosti.

U svom će ocjenjivanju takvi ideološki orijentirani ocjenjivači obično izvrsnošću ocijeniti one ljude koji podliježu nekim njihovim unaprijed određenim kriterijima izvrsnosti, tj. koje oni smatraju podobnima, a ne one ljude koji su doista izvrsni u nekom području.

Često se tako, nažalost, upravo ta nesretna podobnost pojavljuje kao glavni sinonim suvremene izvrsnosti. Konformizam i beskičmenjaštvo jedina su formula uspjeha u današnjem svijetu koji sve češće podsjeća na veliko tržište na kojemu sve ima svoju mjeru i na kojemu je sve na prodaju.

Zapravo je žalosno u kolikoj mjeri je sve to skupa transparentno, čak bi bilo zgodnije da se malo zakamufliraju ti zatvoreni krugovi mjerenja ljudske lakovjernosti i pohlepe, putem kojeg ti jadni po tisuću puta izmjereni ljudi kasnije dobivaju blagostanje kao nagradu za odustajanje od svoje razboritosti.

Važno je biti izmjeren, pa makar i pod cijenu odustajanja od vlastite duhovnosti, emotivnosti, ljudskosti, stajališta i uvjerenja. A, pitam se – znaju li ti vrsni mjeritelji svega i svačega – mjeru za ljudskost i dobrotu i kako bi oni ocijenili neizmjerno dobrog čovjeka s neiscrpnim kvalitetama nasuprot toliko mjerljivom (ne)čovjeku?

I, zašto sam tako sigurna da do takvog mjerenja neće doći nikada? Jer, ljudskost nema mjere, ona nikad nije patila od kompleksa mjerljivosti, ona nema potrebe za ocjenama, nagradama i plaketama. Ona je to što jest – ljudskost, naizgled zarobljena, a ipak u svojoj prirodi slobodna i neobuzdana, nevidljiva, a ipak sveprisutna, nemjerljiva, pa ipak oduvijek tako snažno suprotstavljena već toliko puta u povijesti izmjerenoj neljudskosti pod krinkom izvrsnosti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp