Monografija o Nikoli Majnariću – Baču (1975.-2004. godine)


Nedavno sam pogledala lijep i vrlo potresan film Jurja Lerotića „Sigurno mjesto“ i odjednom se sjetila još jedne velike bratske ljubavi: Jurice i Nikole Majnarića. Brže bolje potražila sam monografiju  autora Jurice Majnarića „Bač – 1975.-2004.“ zagubljenu među brojnim katalozima, pozivnicama i skicama za buduće moje knjige i našavši je pročitala je u dahu.

Počet ću redom, s akademskim crtanjem akta. Nesumnjivi crtački talenat Nikole Majnarića Bača vidljiv je u tome kako originalno i nasumce hvata bitne položaje i živo prati građu tijela. Pravo su iznenađenje njegovi modni crteži. Maštovita i totalno otkvačena odjeća mogla bi se naći u kostimiranju kakvog američkog SF filma. Iako je njegov diplomski rad na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio osmišljavanje kostima za lascivni tekst Boccacciovog „Decamerona“, mnogi od njih upravo su vizionarsko upućivanje na modu 21. stoljeća u kojoj je pravilo kaosa i ludila (u visokoj modi) u punom jeku. Ne čudi me da su, legendarni trio, profesorica Režek, Bajs i Bačić bile zadivljene njegovom kreativnošću. Ona se ogleda i u scenografijama za varaždinsku kazališnu skupinu Teatron, plakatima, omotima ploča. I sam muzički nadaren, svirao je trubu, pratio je varaždinske nastupe mladih  alternativnih (garaža) bendova i pisao o njihovim koncertima za lokalne novine. Izvodio je i nekoliko performansi. Njegove su ilustracije fini grafički košmar u kojem na vješt slikarsko-grafički način u pretrpanom „dezenu“ gradi sliku suvremenog  zemaljskog pakla, poput Hieronymusa Boscha.

 

Strip je, međutim, Bačova prva i najveća ljubav. Dakako underground strip i crni humor. Strip apsurda i nihilizma. To potvrđuju i tekstovi prijatelja, znanaca i kolega, koji su uvršteni u monografiju, koje je prikupio Jurica Majnarić za svog prerano i tragično preminulog brata. Stasajući u zrelost baš u najteže doba Domovinskog rata i društvenih previranja (promjene sustava iz socijalizma u kapitalizam), u doba zastoja svih strip izdavača, bez stimuliranja stripa, koji gotovo da je zamirao, Bač je prionuo autorski obojenom stripu kao jedinoj mogućoj refleksiji života i objavljivao ih u alternativnim fanzinima koji su tada nicali temeljeni upravo na underground stripu, na subkulturnoj mladenačkoj i buntovnoj sceni. (Endem, Gaspačo, Graah, Variete Radicale, Strip-tiz, Četiri zida i zvučnik, Katakomba). Prošao je on i strip radionicu Krešimira Zimonića, jednog od autora iz grupe Novi kvadrat, koja se javila sedamdesetih godina 20. stoljeća kao alternativa klasičnom (američkom) komercijalnom stripu.

Bačov strip je tipična slika vremena. Ne samo što je vladao rat, ubijanje kao oblik obrane i preživljavanja, mučenja i apsurd kao oblik podivljale ljudske psihe, nego je i cijela svjetska  filmska produkcija (onda kao i danas), a s njom i stripovska, bazirana na kriminalu, ubistvima, ratovima, kako zemaljskim tako i međuplanetarnim, na brutalnostima i na seksu. Tako brutalnost nije Bačova iznimnost, ili bolesni odabir, već dio emocionalnog košmara u kojem je upravo to istinska slika društva. Kako su ga znanci opisali kao radikalnog katolika, anarhistu i osobu koja je prezirala uštogljenu licemjernost društva, takav je i njegov strip: pun apsurda, crnog humora, ironije i cinizma. Birajući ružnoću i nesavršenost kao izraz bio je i ostao sasvim u trendu otpora prema svijetu koji temelji svoje lice na lažima, nepravdama, na nasilju i neravnopravnosti. Takav svijet je vidio, nacrtao, ismijao i narugao mu se čarobnjaštvom apsurda. Sasvim sigurno, da je Nikola Majnarić Bač zauzeo svoje zasluženo mjesto u hrvatskom underground stripu na prijelazu 20. u 21. stoljeće.

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp